| Abstract | Prijelomi dijafize femura najčešće se događaju kao rezultat visokoenergetskih traumatoloških ozljeda ili kao posljedica pada na ravnom kod starijih pacijenata. Dijagnoza prijeloma dijafize femura se najčešće dosta očito prezentira prisustvom boli, otoka i deformiteta uz popratne ozljede mekih tkiva i prisutnog krvarenja. Postoji zabilježena korelacija ozljede koljena iste okrajine na kojem se prezentira prijelom dijafize femura i opsežna ozljeda mekih tkiva. Pacijent mora proći detaljnu obradu po svim smjernicama za napredno održavanje života u traumatologiji. Anterio-posteriorni i lateralni rendgenski snimak mora biti učinjen kao radiološka potvrda dijagnoze prijeloma dijafize femura. Radiološki je potrebno isključiti i popratne ozljede koljena i kuka. U liječenju preporučuje se prvotna imobilizacija okrajine primjenom trajne ekstenzije. Otvoreni prijelomi su posebno rizični zbog mogućeg razvoja komplikacija i moraju biti tretirani antibioticima i tetanus profilaksom. Daljnje liječenje pacijenta u gotovo svim slučajevima uključuje operacijski zahvat osteosinteze zbog visoke stope uspješnog zarastanja ulomaka, niskog rizika od komplikacija, rane stabilizacije pukotine koja dovodi do smanjenja morbiditeta i mortaliteta. Dva osnovna principa osteosinteze su navođenje pri kojem se primjenjuju intramedularni čavli i interfragmentarna kompresija pri kojoj se primjenjuju pločice. Rana primjena kirurškog liječenje povezana je s boljom prognozom kod pacijenata s izoliranim prijelomom, dok je kod pacijenata s ozbiljnim popratnim ozljedama rana operacija povezana s povećanim morbiditetom i mortalitetom. U takvim slučajevim odgađanje operacije je preporučljivo uz moguću primjenu minimalno invazivnih zahvata. Kao tehnika minimalno invazivne osteosinteze kod teško unesrećenog pacijenta s politraumom primjenjuje se i ostesinteza vanjskim fiksatorom. Učestalost komplikacija je niska kod prijeloma dijafize femura. Najučestalije komplikacije uključuju infekciju, abnormalno zarastanje ulomaka, bol, krvarenje, neurovaskularne ozljede, kompartment sindrom, ponovni prijelom i zakazivanje opreme. Rijetke komplikacije poput smrti, višestrukog zatajenja organa i respiratornih komplikacija poput akutnog respiratornog distres sindroma, plućne i masne embolije. Rehabilitacija se započinje što je moguće nakon oporavka od operacije. |
| Abstract (english) | Diaphyseal femur fractures most frequently affect young adults as a result of high energy trauma and in older patients due to falls. The diagnosis of diaphyseal femur fractures is usually presented with pain, swelling, and deformity with soft tissue injury and bleeding. There is a documented correlation between knee injury and femur fractures of the same extremity. Because of the association with femur fractures with other injuries, considering the nature, the patient must be carefully assessed following the basic guidelines on advanced trauma life support. An anterior-posterior and lateral x-ray should be obtained as a radiological proof of a femur fracture. The hip and knee associated injuries has to be ruled out. Early use skin traction device is recommended for immobilisation of the extremity, despite having no evidence to support such treatment, it is believed that such procedure decreases pain levels in a patient and reduces stress caused by heavy trauma. Patients with open fractures receive antibiotics and tetanus prophylaxis due to possible complications associated with such fractures. Surgical procedure with osteoynthesis is indicated in further management of such fractures in almost all cases because of the high rate of union, low rate of complications, and the advantage of early fracture stabilization, which decreases morbidity and mortality. Osteosynthesis is a surgical procedure of connection and fixation of bone fragments after fracture. Two basic principles are the guidance principle which uses intramedullary nails and interfragmentary compression principle which uses metal plates. Early definitive surgery is associated with better outcome in patients with isolated diaphyseal femur fractures, while trauma patients with severe concomitant injuries, early definitive surgery is associated with higher morbidity. In these cases delayed surgery is recommended with possible application of minimally invasive surgery. External fixation is often used as a technique of minimally invasive surgery in politrauma patients. Complication rates for diaphyseal femur fracture are low. The most common complications include infection, abnormal fracture healing, pain, hemorrhage, neurovascular injury, compartment syndrome, repeat fracture, and hardware failure. Rare complications include death, multiorgan failure, and respiratory complications, usually due to acute respiratory distress syndrome and pulmonary or fat embolism. Rehabilitation begins a soon as possible after initial recovery. |
