| Abstract | U starijoj su dobi česti prijelomi proksimalnog dijela bedrene kosti, zbog raznih fizioloških i patoloških promjena koje tada nastupaju. Osteoporoza, kao globalno raširena bolest, pogađa ljude starije dobi, češće žene, a obilježena je narušenom arhitekturom koštanog tkiva te dovodi do povećane lomljivosti kostiju. Etiološki, u nastanku prijeloma najvažnije su nezgode poput pada u nivou, koji nastaje kao posljedica oslabljenih refleksa i raznih komorbiditeta u osoba starije dobi. Incidencija
prijeloma proksimalnog femura raste usporedno s dobi, a najčešći su u osoba od 75 do 79 godina starosti te su jedan od uzroka mortaliteta u toj dobi. Iako postoje brojne klasifikacije prijeloma ovog područja, najcjelovitijom se smatra klasifikacija AO skupine koja ih dijeli na prijelome trohantera (31.A tip prijeloma), vrata (31.B tip prijeloma) i glave bedrene kosti (31.C tip prijeloma), a brojni autori spominju još i subtrohanterske prijelome. Prijelomi glave i vrata femura nalaze se intrakapsularno, dok su trohanterni smješteni ekstrakapsularno. Trohanterni prijelomi ĉine oko 50 %, a prijelomi vrata femura (subkapitalni) oko 40 % prijeloma proksimalnog dijela bedrene kosti. Za kliničku sliku karakteristična je bol u području kuka i skraćenje zahvaćenog ekstremiteta uz položaj vanjske rotacije. Dijagnoza se postavlja radiološki, najčešće rendgenskom snimkom u dvjema projekcijama ili kompjuteriziranom tomografijom. Navedeni prijelomi najčešće se liječe kirurški, a teži se što boljem cijeljenju prijeloma, bez deformiteta, te ranoj mobilizaciji pacijenta. Trohanterni prijelomi zbrinjavaju se osteosintezom pomoću DHS vijka kojoj prethodi zatvorena ili otvorena repozicija prijelomnih ulomaka. U prijeloma većeg stupnja kominucije u obzir dolaze dinamički
kompresivni vijak ili PFN (Proximal Femoral Nail) vijak. Pri liječenju supkapitalnih prijeloma, osim pravilne repozicije i osteosinteze, koristi se i metoda artroplastike, odnosno ugradnja parcijalne ili totalne endoproteze koju mnogi smatraju metodom izbora u pacijenata starije dobi. Komplikacije liječenja trohanternih prijeloma uključuju nastanak pseudoartroze ili pak cijeljenje prijeloma u krivom položaju, dok je u slučaju subkapitalnih prijeloma liječenih osteosintezom česta avaskularna nekroza
glave femura kao posljedica narušene krvne opskrbe glave femura. Budući da dugo mirovanje dovodi do određenih komplikacija, u pacijenata starije dobi potiče se što ranija rehabilitacija koja uključuje kretanje i opterećenje saniranog ekstremiteta te stručnu fizikalnu terapiju što u konačnici dovodi do bržega oporavka i veće kvalitete života. |
| Abstract (english) | Proximal femur fractures are common in old age, due to diverse physiological and pathological changes. Osteoporosis, as a widespread disease, affects the elderly, usually women, and it involves bone tissue deterioration which leads to enhanced bone fragility. The most common cause of fractures, etiologically, are accidents like simple falls, which occur as a result of inadequate reflexes, and other comorbidities in the elderly. The incidence of proxial femur fractures increases with age,
they usually affect people from 75 to 79 years of age and cause mortality in this age group. There are many classifications of proximal femur fractures, but the AO comprehensive classification is widely accepted. It classifies these fractures as trochanteric fractures (type 31.A), femoral neck fractures (type 31.B) and femoral head fractures (type 31.C), although many authors list subtrochanteric fractures as an additional type of fracture. Femoral head and neck fractures are also referred to as intracapsular and trochanteric as extracapsular fractures. Trochanteric fractures account for 50% ,while femoral
neck (subcapital) fractures account for 40% of proximal femur fractures. Clinical presentation involves complaints of pain in the hip region and the affected extremity positioned in external rotation with shortening. Diagnostic examination consists of imaging techniques like X-rays (two projections) or computerized axial tomography. These fractures are best treated surgically since this leads to satisfying final outcomes, such as union without deformity and early mobilization of the patient.
Trochanteric fractures are usually treated by closed or open reduction, followed by internal fixation with a DHS (Dinamic Hip Screw) device. In fractures of greater comminution, a Dynamic Compression Screw (DCS) or a Proximal Femoral Nail (PFN) can be used. When managing subcapital fractures, a proper reduction and internal fixation is required, but arthroplasty, as a method of hip replacement, can also be used, especially in elderly patients. Complications in treating trochanteric fractures include nonunion and malunion, whereas avascular necrosis of femoral head can occur in
subcapital fractures treated with internal fixation as a result of a compromised blood supply. Prolonged inactivity can result in certain complications, so early rehabilitation, such as walking, weight bearing and physical therapy, is important because it leads to a prompt recovery and a better quality of life. |
