| Abstract | Rupturirana aneurizma abdominalne aorte (rAAA) predstavlja hitno stanje u kojem krv istječe uslijed prsnuća izvan aneurizmatski dilatiranog segmenta abdominalne aorte. Aneurizma aorte definirana je kao lokalizirano proširenje koje prelazi 50% normalnog promjera aorte, a može biti prava ili pseudoaneurizma te sakularna ili fuziformna oblika. Aneurizme abdominalne aorte klasificiraju se kao infrarenalne, jukstarenalne ili suprarenalne, pri čemu su infrarenalne najčešće. Etiopatogenetski mehanizam uključuje prisutnost rizičnih čimbenika, embriološke i histološke karakteristike, hemodinamske čimbenike i genetsku predispoziciju. Klinički se aneurizme abdominalne aorte (AAA) dijele na asimptomatske i simptomatske, pri čemu se simptomatske dodatno dijele na rupturirane i nerupturirane. Većinu slučajeva čine slučajno otkrivene asimptomatske nerupturirane aneurizme. Rupturirana aneurizma zahtijeva hitnu medicinsku intervenciju, pri čemu se pacijenti prezentiraju s jakom boli u trbuhu i leđima, hipotenzijom i pulsirajućom abdominalnom masom. Može se javiti i hemoragijski šok, praćen hipotenzijom, tahikardijom, tahipnejom, hladnom i blijedom kožom, oligurijom te poremećajem svijesti. Dijagnoza tijekom asimptomatskog razdoblja je ključna, budući da se rizik rupture povećava s povećanjem promjera aneurizme. Preporučenu dijagnostiku čini ultrazvučni pregled zbog mogućnosti pouzdane vizualizacije aorte, time smanjujući incidenciju rupture, posebice kod visokorizičnih pacijenata. U slučaju rAAA, dijagnoza se temelji na anamnezi, fizikalnom pregledu i slikovnim metodama, pri čemu je kompjuterizirana tomografija preporučena metoda u slučaju rupture. Hitna kirurška intervencija je gotovo uvijek nužna. Endovaskularna rekonstrukcija pogodna je za hemodinamski stabilne pacijente s odgovarajućom anatomijom, dok je otvorena kirurška rekonstrukcija nužna za ostale pacijente. Komparativne studije pokazuju perioperativne prednosti endovaskularne rekonstrukcije (REVAR) u odnosu na otvorenu rekonstrukciju, no uzevši u obzir hemodinamsku stabilnost, ishodi obje metode su jednaki. |
| Abstract (english) | Ruptured abdominal aortic aneurysm (rAAA) is a critical condition where blood extravasates outside the aneurysmally dilated segment of the abdominal aorta through the ruptured aortic wall. An aortic aneurysm is defined as a localized dilation exceeding 50% of the normal diameter, can be a true or pseudoaneurysm and has either saccular or fusiform shape. Abdominal aortic aneurysms (AAA) are classified as infrarenal, juxtarenal, or suprarenal, while infrarenal is the most common. Etiopathological mechanism includes the presence of risk factors, embryological and histological characteristics, hemodynamic factors, and genetic predisposition. Clinically, AAAs are categorized as asymptomatic or symptomatic, whilst symptomatic AAAs are further divided into ruptured and non-ruptured. Most cases present as asymptomatic, non-ruptured AAAs discovered incidentally. Ruptured AAA presents urgently, with severe pain, hypotension, and a pulsating abdominal mass. Hemorrhagic shock may also occur, characterized by hypotension, tachycardia, tachypnea, cold and pale skin, oliguria, and altered consciousness. Early diagnosis during the asymptomatic period is crucial, as is known that risk of rupture increases with the aneurysm's enlargement. Ultrasound screening can reliably visualize the aorta and offers significant advantages, thus reducing rupture incidence, especially in high-risk patients. In rAAA diagnosis relies on patient history, physical examination and imaging, with computed tomography being the most accurate method in rupture cases. Immediate surgical intervention is mandatory for rAAA. Endovascular repair is suited for hemodynamically stable patients with anatomically suitable conditions, while open repair remains necessary for others. Comparative studies indicate perioperative benefits of REVAR over open repair, but when hemodynamic stability is considered, outcomes of both methods are equivalent. |
