| Abstract | Bipolarni afektivni poremećaj je kronična bolest karakterizirana patološkim promjenama raspoloženja koje variraju od manije do depresije. Epizode su sklone ponavljanju te bolest često postaje kronična. Pacijenti nerijetko nisu dovoljno samostalni, ovise o svojim obiteljima, narušene su radne sposobnosti i društvenog funkcioniranja te su skloni suicidalnom ponašanju. Obitelji koje skrbe za pacijente se osjećaju preplavljeno i opterećeno te im je potrebna podrška. Farmakoterapija ostaje okosnica u liječenju ovog poremećaja, no uz nju se koriste i brojni psihoterapijski postupci, grupno ili individualno. Metode rehabilitacije omogućuju bolesnicima povrat funkcionalnosti. Obiteljska terapija je osmišljena u cilju poboljšavanja bolesnikove obiteljskog okruženja što sa sobom nosi i povoljniji tijek bipolarnog poremećaja. S druge strane, obitelji pruža ključne informacije i alate kako da se nose s izazovima svakodnevice s ovakvim pacijentom. Terapijski program se sastoji od tri komponente: psihoedukacije, treninga komunikacijskih vještina i treninga rješavanja problema. Cilj terapije je prekinuti prijašnje destruktivne i disfunkcionalne obrasce komunikacije, pomoći bolesniku i obitelji da prihvate dijagnozu, simptome koje ona nosi i njezin ciklički tijek; upoznati ih s važnošću primjene farmakoterapije po dogovorenom režimu, naučiti razlikovati pacijentovu osobnost od simptoma bipolarnog poremećaja i pružiti im alate za prevenciju relapsa i umanjivanje njegova intenziteta. Postoje modifikacije ove terapije namijenjene oboljelim adolescentima, mladeži rizičnoj za razvoj ovog poremećaja, suicidalnim bolesnicima i samim članovima obitelji. Dosadašnja istraživanja pokazuju da obiteljska terapija povoljno djeluje na ishod bipolarnog poremećaja u određenim skupinama bolesnika, no potrebne su daljnje, bolje osmišljene studije i pregledi literature koji bi omogućili usporedbu rezultata i konkretnije zaključke. Ovaj poremećaj je vrlo kompleksan i ne postoji samo jedno rješenje za njegovo liječenje, a obiteljska terapija je dio tog mozaika. |
| Abstract (english) | Bipolar affective disorder is a chronic illness characterized by pathological mood changes ranging from mania to depression. It is associated with patients' great dependence on their caregivers, poor psychosocial functioning, a high economic burden, and a greater risk of committing suicide. Family members often report a feeling of emotional distress, subjective burden, and lack of support. While mood-stabilizing medication remains the framework for bipolar disorder treatment, many psychotherapy options are a useful addition, whether they are performed inidividually or in a group. Rehabilitation methods are crucial to restore the patient's functional capacity. Family-focused therapy was designed to improve the patient's home environment thus ameliorating the course of illness. At the same time, it provides the caregivers key information, as well as the means to cope with everyday life with such a patient. The therapy itself consists of three parts: psychoeducation, communication enhancement training, and problem-solving skills training. The goal is to break previous dysfunctional or destructive communication patterns, accept the notion that they are sick and vulnerable to future episodes, realize the importance of medication adherence, distinguish between the patient's personality and the disease symptoms, and to make sure they have the tools to prevent relapse and minimize its intensity. There are a few modifications of family-focused therapy that deal with adolescents who suffer from bipolar disorder, youths at risk for developing it, suicidal patients, and caregivers. Research to this day seems quite promising in terms of improving the outcomes of the disease, but more better-designed research is needed in order to get more relevant data. Bipolar disorder is a complex illness without a simple, single solution to it and family-focused therapy is a piece of this intriguing puzzle. |
