Abstract | Totalna endoproteza koljena jedna je od najčešćih operacija u ortopediji i ključna je za liječenje osteoartritisa i reumatskih bolesti. Koljenski zglob obuhvaća distalni dio femura, proksimalni dio tibije i patelu. On je okružen raznim mišićima i ligamentima pri čemu svaki ima specifičnu funkciju pri stabilizaciji i mobilizaciji koljenskog zgloba. Vrsta ovog zgloba je trochoginglymus jer su u njemu moguće kretnje kutnog zgloba kao i kretnje obrtnog zgloba. Za ugradnju totalne endoproteze odlučujemo se ako su simptomi otporni na konzervativnu terapiju unutar 6 mjeseci. Indikacije za totalnu endoprotezu koljena uključuju bol izazvanu uznapredovalim osteoartritisom, deformitete zgloba i funkcionalna ograničenja. Postoje razne vrste endoproteza, uključujući endoproteze kod kojih je očuvan stražnji križni ligament, endoproteze sa stražnjom stabilizacijom, endoproteze s pokretnim i fiksnim ležajem, varus- valgus ograničene endoproteze, šarnirske endoproteze, endoproteze prilagođene spolu, endoproteze po mjeri i endoproteze s visokim stupnjem fleksije. Svaka vrsta ima svoje prednosti i mane. Kirurške tehnike za ugradnju totalnih endoproteza koljena uključuju klasični kirurški pristup, minimalno invazivne tehnike, računalno asistirane tehnike te robotski asistirane tehnike. Postoperativna rehabilitacija ključna je za uspješan oporavak pacijenata, a uključuje terapiju vježbanjem, vodenu terapiju, primjenu uređaja za kontinuirani pasivni pokret, hladne obloge, neuromuskularnu električnu stimulaciju i terapiju mekih tkiva. Unatoč tome što je ugradnja endoproteze jedan od najuspješnijih i najisplativijih postupaka u ortopediji, postoji mnogo komplikacija. Komplikacije nakon ugradnje endoproteze uključuju duboku vensku trombozu, infekciju endoproteze, periprotetički prijelom, aseptičko labavljenje endoproteze, komplikacije rane, sindrom patelarnog zastoja, prekid ekstenzornog mehanizma i paralizu peronealnog živca. Uspješnost endoproteze mjeri se preživljenjem endoproteze, smanjenjem boli i poboljšanjem funkcionalnosti zgloba. Kako bi se osigurao optimalan ishod zahvata, potrebno je pažljivo odabrati pacijenta te vrstu postoperativne njege. |
Abstract (english) | Total knee arthroplasty is one of the most common surgeries in orthopedics and is crucial for the treatment of osteoarthritis and rheumatic diseases. The knee joint comprises the distal part of the femur, the proximal part of the tibia, and the patella. It is surrounded by various muscles and ligaments, each having a specific function in stabilizing and mobilizing the knee joint. This type of joint is classified as a trochoginglymus joint because it allows for both hinge and rotational movements. Total knee arthroplasty is considered when symptoms are resistant to conservative therapy within 6 months. Indications for total knee arthroplasty include pain caused by advanced osteoarthritis, joint deformities, and functional limitations. There are various types of prostheses, including cruciate-retaining prostheses, posterior- stabilized prostheses, mobile and fixed bearing prostheses, varus-valgus constrained prostheses, hinged prostheses, gender-specific prostheses, custom-made prostheses, and high- flexion prostheses. Each type has its advantages and disadvantages. Surgical techniques for total knee arthroplasty include the classical surgical approach, minimally invasive techniques, computer-assisted techniques, and robot-assisted techniques. Postoperative rehabilitation is crucial for successful patient recovery and includes exercise therapy, hydrotherapy, the use of continuous passive motion devices, cold packs, neuromuscular electrical stimulation, and soft tissue therapy. Despite being one of the most successful and cost-effective procedures in orthopedics, there are many complications. Complications after prosthesis implantation include deep vein thrombosis, prosthesis infection, periprosthetic fracture, aseptic loosening of the prosthesis, wound complications, patellar clunk syndrome, extensor mechanism disruption, and peroneal nerve palsy. The success of the prosthesis is measured by its survival, pain reduction, and improvement in joint functionality. To ensure an optimal outcome, it is necessary to carefully select the patient and the type of postoperative care. |