| Abstract | Bradikardija, koja se manifestira srčanim ritmom manjim od 60 otkucaja u minuti, može imati različite uzroke, uključujući disfunkciju sinusnog čvora i atrioventrikularnu blokadu. Ključni korak u liječenju bradikardije je identifikacija i korekcija reverzibilnih uzroka poput učinka lijekova, elektrolitskih poremećaja ili akutnog infarkta miokarda. Akutno liječenje može uključivati farmakološke intervencije kao što su atropin, beta-adrenergični agonisti ili privremena elektrostimulacija, dok dugoročno rješenje često zahtijeva implantaciju trajnog elektrostimulatora.
U terapiji disfunkcije AV čvora, pristup varira ovisno o stupnju AV bloka. Kod AV bloka prvog stupnja, liječenje se temelji na simptomima, s obzirom da većina pacijenata ne zahtijeva elektrostimulator osim ako postoji jasna povezanost između simptoma i AV bloka. Kod AV bloka drugog stupnja tipa I (Mobitz I), prognoza je obično povoljna, ali se kod starijih pacijenata može razmotriti elektrostimulator ako se primijeti napredovanje bolesti. Suprotno tome, AV blok drugog stupnja tipa II (Mobitz II) i potpuni AV blok zahtijevaju implantaciju elektrostimulatora čak i kod asimptomatskih pacijenata zbog visokog rizika od komplikacija.
Kod atrijske fibrilacije s bradikardijom, trajni ventrikulski elektrostimulator može biti potreban za kontrolu srčane frekvencije i poboljšanje hemodinamike. Izbor između jednokomorne i dvokomorne stimulacije (DDD) ovisi o specifičnostima pacijentovog stanja. Iako DDD stimulacija pokazuje prednosti u izbjegavanju sindroma elektrostimulatora i praćenju atrijske fibrilacije, ventrikulska stimulacija može biti prikladnija za pacijente s nižim rizikom od komplikacija.
Individualizirani pristup ključan je u liječenju bradikardije, uz pažljivo razmatranje simptoma, uzroka i dugoročnih rizika povezanih s različitim vrstama elektrostimulatora. |
| Abstract (english) | Bradycardia, which manifests as a heart rate of less than 60 beats per minute, can have various causes, including sinus node dysfunction and atrioventricular block. A key step in treating bradycardia is identifying and correcting reversible causes such as the effects of medications, electrolyte disturbances, or acute myocardial infarction. Acute treatment may include pharmacological interventions such as atropine, beta-adrenergic agonists, or temporary pacing, while long-term solutions often require the implantation of a permanent pacemaker.
In the therapy of AV node dysfunction, the approach varies depending on the degree of AV block. In first-degree AV block, treatment is symptom-based, as most patients do not require a pacemaker unless there is a clear association between symptoms and the AV block. In second-degree AV block type I (Mobitz I), the prognosis is generally favorable, but in elderly patients, a pacemaker may be considered if progression is observed. In contrast, second-degree AV block type II (Mobitz II) and complete AV block require pacemaker implantation even in asymptomatic patients due to the high risk of complications.
In atrial fibrillation with bradycardia, a permanent ventricular pacemaker may be necessary to control heart rate and improve hemodynamics. The choice between single-chamber and dual-chamber pacing (DDD) depends on the specifics of the patient's condition. While DDD pacing shows advantages in avoiding pacemaker syndrome and monitoring atrial fibrillation, ventricular pacing may be more suitable for patients with a lower risk of complications.
An individualized approach is essential in the treatment of bradycardia, with careful consideration of symptoms, causes, and long-term risks associated with different types of pacemakers. |
