| Abstract | Ovaj rad donosi pregled literature o uzrocima, dijagnostici i terapiji povišenog intrakranijskog tlaka. Sama širina etiologije intrakranijalne hipertenzije uvjetuje potrebu za najraznovrsnijim dijagnostičkim i terapijskim postupcima. Unatoč tome, IH donosi i neke odrednice zajedničke svim stanjima. To se prvenstveno odnosi na patofiziološke mehanizme i kliničku sliku koju nalazimo kod pacijenata. Uzroci IH mogu biti: cerebrovaskularni, trauma glave, hidrocefalus, kraniocerebralna disproporcija (tj. anomalije kranija), tumori mozga, infekcije CNS-a, metaboličke encefalopatije, lezije leđne moždine, idiopatska intrakranijalna hipertenzija itd. Osim uzroka jasno vezanih uz CNS intrakranijalna hipertenzija se moţe javiti i uz raznolika stanja vezana uz gotovo sve organske sustave tijela. U dijagnostici IH, kao i u čitavoj medicini, ključno je započeti anamnezom i kliničkim statusom. Na to nadovezujemo neinvazivne metode dijagnostike – strukturne: CT, MR, okularni ultrazvuk, fundoskopija, OCT; i funkcijske: transkranijski Doppler UZV i VEP. Ipak, unatoč svojim nedostatcima, zlatni standard mjerenja ICP-a jest i dalje invazivan – intraventrikularna i intraparenhimska kateterizacija. Od aktivne je terapije uvjek poţeljnija prevencija zbog toga što je jednostavnija, sigurnija i ekonomski prihvatljivija. Sastoji se od identifikacije i uklanjanja potencijalnih rizičnih čimbenika, a na te je čimbenike potrebno misliti i u fazi aktivnog liječenja. Najznačajniji čimbenici rizika su: položaj glave koji uzrokuje suboptimalnu vensku drenaţu, opstrukcija dišnih puteva, neadekvatna miorelaksacija, hipoksija, hiperkapnija, epileptički napadaji i epileptički status, pireksija, lijekovi s dilatativnim učinkom na cerebralnu vaskulaturu, hipovolemija, hiponatrijemija itd. U aktivnom lijeĉenju koristi se konzervativna, u prvom redu medikamentna, terapija koja se desetljećima nije znatnije mijenjala: manitol, kortikosteroidi, acetazolamid, hiperosmolarne otopine, barbituratna koma sa sniţavanjem metabolizma CNS-a i hipotermija. Kirurškom se liječenju pribjegava kada konzervativno ne daje zadovoljavajuće rezultate. Primjenjuje se npr. drenaţa CSL-a shuntom. Tek u iznimnim slučajevima se radi dekompresijska kraniektomija s duroplastikom. Konačno, bitno je naglasiti da je najučinkovitija terapija IH ona usmjerena izravno na njen uzrok ako je on poznat i ako je takva terapija dostupna. |
| Abstract (english) | This diploma paper aims to explain the causes, diagnostic procedures, and therapies of increased intracranial pressure. The diversity of etiologies for the condition creates the need for a wide array of diagnostic procedures and treatments. Nevertheless, IH clinically expresses itself in a similar way in all the patients and has the same final part of the patophysiologic sequence across all the causes. Some of the causes for IH are: cerebrovascular causes, hydrocephalus, head trauma, craniocerebral disproportion, brain tumors, CNS infections, methabolic encephalopaties, spinal cord lesions and IIH. Alongside these causes obviously related to the CNS, IH can also occur in many different conditions affecting almost all organ systems of the body. The diagnostic assessment of a patient should, as always, start with the patient's medical history and a physical examination. Then, non-invsive procedures should be conducted before proceeding with invasive ones. The non-invasive diagnostic procedures can be structural (CT, MRI, ocular ultrasound, fundoscopy, OCT) and functinal (VEP, transcranial Doppler ultrasound). Regardless of advances made in non-invsive procedures, the best practice is still intraventricular or intraparenchimal catheterisation, invasive methods that nevertheless have some drawbacks. When it comes to approaches to therapy, it is always preferable to use preventive measures beforehand than having to be forced into active treatment. The most common preventable risk factors are: head position which prevents optimal blood drainage, airway obstruction, inadequvate myorelaxation, hypoxia, hypercapnia, seasures and status epilepticus, pyrexia, dilatatory cerebrovascular drugs, hypovolemia, hyponatriemia, and others. Active treatment can be either conservative or surgical. Conservative treatment mainly implies medication and has not changed significantly over the last few decades. Still mannitol, hypertonic saline, corticosteroids, barbiturates, acetazolamide, and hyperthermia are used. Surgical procedures are performed after the conservative ones have proven to be ineffective. CSF drainage via a catheter between the ventricles and the right atrium or the peritoneum is the most commonly used surgical method even though it has an equal success rate as mannitol treatment. Decompressive craniectomy with duroplasty is nowadays a method used only in exceptional cases. |
