Abstract | Depresivni poremećaj je najčešći, ne samo od poremećaja raspoloženja, nego i od svih
psihijatrijskih poremećaja općenito. Životna prevalencija depresije je 10 do 15 %. Etiologija
još nije u potpunosti razjašnjena, ali su razvijene razne teorije i mogući mehanizmi nastanka
kao što su monoaminska teorija, promjene u hormonskoj regulaciji, imunološke teorije,
strukturne i funkcionalne promjene mozga, kognitivne, bihevioralne i psihodinamske teorije.
Ističe se i utjecaj genetskih čimbenika u etiologiji, kao i okolišnih čimbenika te utjecaj
životnih događaja. Glavna karakteristika depresije je patološko sniženo raspoloženje praćeno
gubitkom interesa i osjećaja zadovoljstva te brojnim drugim simptomima. Dva klasifikacijska
sustava koja se danas primjenjuju pri dijagnozi depresije su MKB-10 i DSM-5. Liječenje
depresije je složeno i često podložno terapijskom neuspjehu. Liječenju se može pristupiti
farmakološkim i nefarmakološkim mjerama. Glavni lijekovi koji se primjenjuju su
antidepresivi, a u tu skupinu se ubrajaju selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina,
inhibitori ponovne pohrane serotonina i noradrenalina, antagonisti serotoninskih receptora,
bupropion, amoksapin, maprotilin i inhibitori monoaminooksidaze. U određenim slučajevima,
u obzir dolaze benzodiazepini, antipsihotici, litij i ostali lijekovi koji su još u fazama
istraživanja. Osim lijekova, u liječenju se primjenjuju i opće mjere poput promjena načina
života i higijene spavanja, razgovor, različite psihoterapijske tehnike, deprivacija sna,
elektrokonvulzivna terapija, elektrostimulacija živca vagusa i duboka stimulacija mozga. Bez
obzira na izbor terapije, postoje određene zajedničke karakteristike svih pristupa. Nužno je
uspostaviti odnos međusobnog povjerenja, održavati redovite kontrolne preglede i evaluaciju
mentalnog stanja, rizika suicida i kontinuiranosti uzimanja lijekova. Svakog pacijenta,
zajedno s obitelji, je potrebno educirati o uzrocima, tijeku bolesti, prognozi, dostupnim
mogućnostima liječenja i nuspojavama u skladu s obrazovanjem i intelektualnim
sposobnostima. Treba uvažavati želje i stavove pacijenta te zajednički raditi na rješavanju
problema. Na posljetku, uspješno liječenje je moguće jedino individualnim i cjelovitim
pristupom u kojemu se terapija određuje, ne samo prema težini bolesti, već i u kontekstu
funkcioniranja pacijenta u poslovnom, obiteljskom svijetu, potpori koju ima od okoline,
biološkim funkcijama poput spavanja ili prehrane, nuspojavama lijekova i, naravno, željama
pacijenta. |
Abstract (english) | Depressive disorder is the most common psychiatric disorder. Lifetime prevalence of
depression is in the range of 10 to 15 %. The specific cause of major depressive disorder is
not known, but a wide range of theories and possible mechanisms of action are developed,
such as monoaminergic system disturbances, alterations of hormonal regulation,
immunological disturbances, structural and functional brain changes, cognitive, behavioral
and psychodynamic theories. Also, genetic, environmental factors and life events have a role
in etiology of depressive disorders. Main characteristics of depressive disorder are
pathological low mood, loss of interest and enjoyment and many other symptoms. Diagnostic
criteria currently in use for depressive disorder can be found in ICD-10 or DSM-V.
Treatment of depressive disorder is complicated and often results with failure in response to
specific interventions. Treatment interventions can be pharmacological and nonpharmacological.
Groups of antidepressant drugs currently in use for depressive disorder are
selective serotonin reuptake inhibitors, serotonin-norepinephrine reuptake inhibitors,
serotonin receptor antagonists, bupropion, amoxapine, maprotiline and monoamine oxidase
inhibitors. In some cases, benzodiazepines, antipsychotics, lithium and other drugs currently
still in research can be used. Except drugs, treatment involves and unspecific measures of lifestyle
changes, support, sleep hygiene, psychotherapeutic techniques, sleep deprivation,
electroconvulsive therapy, vagal nerve stimulation and deep brain stimulation. Regardless the
choice of therapy, there are certain common features of all approaches. It is necessary to
establish a relationship of mutual trust, maintain regular check-ups and evaluate mental status,
the risk of suicide and continuity of medication usage. Every patient with his/her family needs
to be educated about the causes, course of disease, prognosis, available treatment options and
side effects. Information should be provided in accordance with the patient´s education and
intellectual abilities. The wishes and the views of the patients should be respected and both
physician and patient must work together to solve problems. Finally, successful treatment is
possible only by using individual and holistic approach in which therapy is determined, not
only by the severity of the disease, but also in the context of the professional and social
functioning of patient, amount of support, biological functions such as sleep or nutrition, side
effects of drugs and, of course, the patient's wishes. |