| Abstract | Lični živac je sedmi kranijalni živac i njegove bolesti su najčešća oboljenja među oboljenima kranijalnih živaca. Bolesti ličnog živca su skupina bolesti koje se manifestiraju ispadima funkcije živca. U kliničkoj slici dominira kljenut mimičkih mišića i javljaju se simptomi poput hiperakuzije, promjena u okusu hrane i smanjenog stvaranja sline. Između 48,3% i 75% oboljenja ličnog živca ostane nepoznate etiologije. Kljenut ličnog živca nepoznate etiologije naziva se i Bellova kljenut. Dijagnoza Bellove kljenuti je relativno česta, dok se druge etiologije rjeđe viđaju. Iako je česta, Bellova kljenut je dijagnoza isključenja i kliničar se mora uvjeriti u nepostojanje drugog, poznatog uzroka. Težina kljenuti lica nije kod svih pacijenata ista. Kod nekih se pacijenata javlja pareza, kod nekih paraliza, kod nekih simptomi nastupaju u kratkom vremenu, kod nekih se postepeno pogoršavaju. Također i oporavak ovisi o etiologiji, težini kliničke slike te pravovremenom liječenju. Da bi mogli objektivizirati težinu bolesti kroz zadnjih 100 godina izmišljene su brojne ocjenske ljestvice. Ima ih mnogo jer ni jedna nije idealna. Najčešće se upotrebljava House-Brackmannova ocjenska ljestvica koja ima šest gradusa, I. gradus označava nepostojanje kljenuti, dok VI. označava potpunu paralizu. U liječenju bolesti ličnog živca koriste se kortikosteroidi, jer se smatra da je u pozadini oboljenja edem živca i posljedična kompresija živca u svojem kanalu. U teškim kliničkim prezentacijama može se raditi i kirurška dekompresija živca. Bolesti ličnog živca poznate etiologije se liječe i etiološki. Od kirurških tehnika osim dekompresije živca koriste se i tehnike reinervacija živca kojem je prekinut kontinuitet zbog tumora, kolesteatoma ili traume. Nekad zbog neuspjeha u liječenju dolazi do atrofije mimičke muskulature i tada se koriste tehnike reanimacije lica. |
| Abstract (english) | The facial nerve is the seventh cranial nerve and its disorders are the most common disorders among cranial nerve disorders. Disorders of the facial nerve are disorders that are manifested by loss of nerve function. The clinical findings are dominated by mimic muscles palsy and symptoms such as hyperacusis, changes in food taste, and decreased salivation. Between 48,3% and 75% of facial nerve disorders remain of unknown etiology. Palsy of a facial nerve of unknown etiology is also called Bell's palsy. The diagnosis of Bell’s palsy is relatively common, while other etiologies are being rarely seen. Although common, Bell's palsy is a diagnosis of exclusion and clinician must make sure of the absence of another, known cause. A palsy of a mimic muscles is not the same in all patients. In some patients paresis occurs while others develop paralysis, in some symptoms appear in a short time, in some they gradually worsen. Recovery also depends on the etiology, severity of clinical presentation, and right treatment. In order to be able to objectify the severity of the disease over the last 100 years, numerous rating systems have been invented. There are many of them because none are ideal. The most commonly used House-Brackmann rating scale has six degrees, I. degree indicates the absence of palsy, while VI. denotes complete paralysis. Corticosteroids are used in the treatment of facial nerve disorders, because it is considered that the background of the disease is nerve edema and consequent compression of the nerve in its canal. In severe clinical presentations, surgical nerve decompression may also be performed. Diseases of the facial nerve of known etiology are also treated etiologically. Among surgical techniques, in addition to nerve decompression, techniques of reinnervation of a nerve that has been interrupted due to a tumor, cholesteatoma or trauma are also used. Sometimes due to failure in treatment, atrophy of the mimic muscles occurs and then facial reanimation techniques are used. |
