| Abstract | Sindrom policističnih jajnika jedan je od najčešćih endokrinih poremećaja koji pogađa žene. Dijagnoza se postavlja na temelju Rotterdamskih kriterije prema kojima je potrebno zadovoljiti dva od tri uvjeta: hiperandrogenizam, oligoovulacija te ultrazvučna policistična morfologija jajnika uz isključenje diferencijalnih dijagnoza. Sindrom je heterogeno stanje te se pacijentice mogu svrstati u 4 fenotipa, ovisno o kliničkoj slici. S obzirom na nepotpuno razjašnjenost etiopatogeneze sindroma, ne postoji specifičan lijek već je terapija usmjerena prema simptomima, tj. kliničkoj slici koju uzrokuje. Tako su mete farmakološke terapije hiperandrogenizam, oligoovulacija i inzulinska rezistencija. Osim farmakološke terapije bitna stavka u liječenju jest i prilagodba životnih navika te regulacija tjelesne težine. Oralna hormonska kontracepcija i metformin jedni su od najčešće korištenih farmakoloških pristupa sindromu, s time da oralna hormonska kontracepcija može djelovati na sva tri navedena područja ciljana farmakoterapijom, dok metformin nema učinak na dermatološke manifestacije sindroma. Mioinozitol, najzastupljeniji stereoizomer inozitola u ljudskom tijelu, biološki je aktivna molekula sa brojnim endokrinim učincima. Ostvaruje učinak u inzulinskoj signalizaciji te je drugi glasnik u signalnim putevima FSH, LH i TSH. Tkiva bogata mioinozitolom su ona koja koriste visoke koncentracije glukoze kao što su mozak, srce i jajnici. Suprotno tome, tkiva koja skladište glukozu u obliku glikogena bogata su D-kiro-inozitolom koji je stereoizomer mioinozitola te je također biološki aktivan. D-kiro-inozitol nastaje epimerizacijom mioinozitola pomoću inzulin-ovisne epimeraze koja pokazuje različitu razinu aktivnosti ovisno o tkivu u kojem se nalazi. Oba izomera inozitola povećavaju osjetljivost stanica na inzulin te posljedično tome snižavaju koncentraciju kolajućeg inzulina, što pogoduje liječenju PCOS-a. Jajnici su tkiva koja ne razvijaju inzulinsku rezistenciju te u žena sa PCOS-om dolazi do pojačanog odvijanja procesa ovisnih o inzulinu. Osjetljivost na inzulin je također povišena zbog pojačanog djelovanja enzima epimeraze odgovornog za konverziju mioinozitola u d-kiro-inozitol. Mioinozitol i D-kiro-inozitol djeluju i na modulaciju aktivnosti epimeraze te down regulaciju sinteze estrogena te na taj način također sudjeluju u steroidogeneza. Posljedično svemu tome, sinteza androgena je povišena, a narušena je i signalizacija glikoproteinskim hormonima zbog promijenjenog omjera mioinozitol/D-kiro-inozitol posljedično pojačanoj aktivnosti epimeraze. Sukladno svojim biološkim funkcijama, istražuju se mogućnosti liječenja PCOS-a mioinozitolom. Terapija se može povoditi sa dva cilja: uspostavljanje fiziološkog omjera mioinozitol/D-kiro-inozitol ili mijenjanje navedenog omjera sa ciljem postizanja specifičnog efekta. Najučinkovitijom se pokazala kombinirana terapija mioinozitolom i D-kiro-inozitolom u omjeru 40:1, što je ujedno i omjer mioinozitola i D-kiro-inozitola u plazmi, a farmakokinetička istraživanja ukazuju da je apsorpcija mioinozitola najbolja ukoliko se uzima dva puta na dan odvojeno od obroka. Postoje brojna istraživanja koja pokazuju korist i dobrobit terapije mioinozitolom, međutim daljnja istraživanja su potrebna. |
| Abstract (english) | One of the most common endocrine disorders affecting women is polycystic ovary syndrome. The Rotterdam criteria are used to make the diagnosis, which call for two out of three criteria to be met, excluding differential diagnoses, and including hyperandrogenism, oligoovulation, and ultrasound-detected polycystic ovarian morphology. Due to the heterogeneity of the disease, patients can be divided into 4 phenotypes based on their clinical symptoms. There is no specific treatment for the illness due to the poor understanding of its etiopathogenesis; instead, the clinical picture it produces is used to guide the therapy. Thus, oligoovulation, insulin resistance, and hyperandrogenism are the main pharmacological therapeutic targets. In addition to pharmaceutical therapy, altering one's lifestyle and controlling weight are crucial components of treatment. One of the most popular drug therapies to the syndrome are metformin and oral hormonal contraception, and as metformin has no effect on the dermatological aspects of the syndrome, oral hormonal contraception can act on all three areas targeted by pharmacotherapy. Myoinositol, the most abundant stereoisomer of inositol in the human body, is a biologically active molecule with numerous endocrine effects. It has an effect in insulin signaling and is a second messenger in the signaling pathways of FSH, LH and TSH. Myoinositol-rich tissues are those that use high concentrations of glucose, such as the brain, heart, and ovaries. Conversely, tissues that store glucose in the form of glycogen are abundant in D-chiro-inositol, which is a stereoisomer of myo-inositol and is also biologically active. D-chiro-inositol is formed by the epimerization of myo-inositol by insulin-dependent epimerase, which shows a different level of activity depending on the tissue in which it is found. Both isomers of inositol increase the sensitivity of cells to insulin and consequently lower the concentration of circulating insulin, which favors the treatment of PCOS. Ovaries are tissues that do not develop insulin resistance, and in women with PCOS, there is an enhanced activity of insulin-dependent processes. Increased activity of the epimerase enzyme, which converts myo-inositol to D-chiro-inositol, also results in increased insulin sensitivity. Myo-inositol and D-chiro-inositol act on the modulation of epimerase activity and the downregulation of estrogen synthesis, thus also participating in steroidogenesis. As a result of all this, the synthesis of androgens is increased, and signaling by glycoprotein hormones is impaired due to the changed ratio of myo-inositol/D-chiro-inositol as a result of increased epimerase activity. According to its biological functions, the possibilities of treating PCOS with myoinositol are being investigated. The two possible therapeutic objectives are to either maintain the normal myo-inositol/D-chiro-inositol ratio or to alter the ratio to have a certain effect. Combined therapy with myo-inositol and D-chiro-inositol in a ratio of 40:1, which is also the ratio of myo-inositol and D-chiro-inositol in plasma, proved to be the most effective, and pharmacokinetic studies indicate that the absorption of myo-inositol is best if taken twice a day separately from the meal. There are numerous studies showing the benefits and benefits of myoinositol therapy, however further research is needed. |
