| Abstract | Transplantacija rožnice se danas smatra najizvođenijom i najuspješnijom trasnplantacijskom procedurom, s postotkom usješnost do 90%. Uspjeh keratoplastike kod rožnica s neovaskularizacijom smanjuje uspjeh keratoplastike na 40% prvi prvoj keratoplastici, pri ponovljenim i više. Istraživanja ukazuju da je vaskularni endotelni čimbenik rasta jedan od glavnih induktora angiogeneze, vaskulogeneze, te limfogeneze i u normalnim i u patološkim stanjima kako u raznim organima, tako i u rožnici.
Prethodnim istraživanjem utvrdili smo povezanost VEGF u normalnoj i patološkoj rožnici, a u ovom istraživanju postavljeni su sljedeći ciljevi:
1. Odrediti količinu VEGF-a metodom ELISE u patološkim rožnicama bolesnika koji su operirani perforativnom keratoplastikom (transplantacija rožnice), međusobno ih usporediti te ih usporediti sa zdravim rožnicama kadavera.
2. Odrediti mjesto proizvodnje VEGF-a metodom imunohistokemije na patološkim rožnicama u bolesnika koji su operirani perforativnom keratoplastikom (transplantacija rožnice), međusobno ih usporediti te ih usporediti sa zdravim rožnicama kadavera.
3. Usporediti postoji li korelacija količina te mjesta nastanka VEGF-a s postoperativnim znakovima odbacivanja transplantata.
U istraživanje je bilo uključeno 25 bolesnika koji su hospitalizirani radi operacije perforativne keratoplastike na Klinici za očne bolesti, Kliničke bolnice „Sveti Duh“ Zagreb u razdoblju od 15. 10. 2006. do 15. 3. 2007. Predoperativno su bolesnici pregledani radi evaluacije uzroka bolesti rožnice i vidnih funkcija bolesnika. Bolesnici su podijeljeni u tri skupine prigodom pregleda rožnice na bimikroskopu predoperativno: upalni s neoveovaskularizacijama, upalni bez neovaskularizacije, neupalni. Prema intraoperativnom postupku, rožnica se razrezala na dvije jednake polovine. Jedna polovina se odmah uronila u 4% puferirani formalin i poslala na Zavod za patologiju, Opće bolnice „Dr. Josip Benčević“, Slavonski Brod gdje su uzorci uklopljeni u parafinske blokove, rezani na rezove debljine 3 µm. Nakon toga učinila se imunohistokemija uzoraka. Druga polovina stavila se u 0,5 ml medija za pohranu (Cornea Max®, Eurobio, France) te analizirala komercijalnim ELISA testom u Institutu „Ruđer Bošković“, Zagreb. Postoperativno su bolesnici praćeni kroz tri godine radi praćenja znakova odbacivanja transplantata i vidnih funkcija bolesnika. U istraživanje je bilo uključeno i 25 rožnica kadavera koji predstavljaju kontrolnu skupinu. Rožnice su uzete od bolesnika preminulih u Općoj bolnici „Dr. Josip Benčević“ u Slavonskom Brodu u postmortem razdoblju od maksimalno 24 sata. Također su analizirane donorske rožnice i to se predoperativno mjerio broj endotelnih stanica spekularnim mikroskopom. Postoperativno praćenje bolesnika trajala je od listopada 2006. do ožujka 2010., a ispitivale su se iste vidne funkcije bolesnika kao u predoperativnom pregledu i tražili su se znakovi odbacivanja transplantata rožnice ili stanje odbačenog transplantata.
Statističkom analizom vidi se trend da su operirani bolesnici imali u prosjeku višu vrijednost VEGF-a (M = 222,6; SD = 129,834) od kontrolne skupine (M = 142,3; SD = 93,081). Nije postojala statistički važna razlika u mjestu proizvodnje VEGF-a između bolesnika i kontrolne skupine. Povezanost reakcije odbacivanja i konačnog odbacivanja rožnice bila je statistički važna, što znači da su oni bolesnici koji su imali reakciju odbacivanja ujedno i u većoj mjeri i konačno odbacili transplantant (Fi = 0,618; p < 0,01). Reakciju odbacivanja/odbacivanje transplantanta u najvećoj mjeri su imali bolesnici u prvoj skupini, odnosno oni s dijagnozom upalnih promjena s neovaskularizacijama. Post hoc testiranje Bonferroni testom pokazalo je kako statistički znatne razlike postoje između skupine bolesnika s upalnim promjenama s neovaskularizacijama i skupine bolesnika koji su imali neupalne promjene te kontrolne skupine (na razini od 5%; p < 0,05). Bolesnici koji su imali reakciju odbacivanja su, u prosjeku imali i veću razinu VEGF-a (307,4 nasuprot 182,8). Bolesnici koji su odbacili transplantant također su imali višu razinu VEGF-a od bolesnika koji nisu odbacili transplantant (344,3 nasuprot 184,2). Razina VEGF-a nije bila povezana s kratkotrajnim i dugoročnim komplikacijama. Nije postojala statistički važna povezanost reakcija odbacivanja transplantanta, stvarnog odbacivanja te kratkoročnih i dugoročnih komplikacija s mjestom proizvodnje VEGF-a. Dobiven je trend da se odbacivanje transplantanta javilo samo kod bolesnika kod kojih se VEGF proizvodio u endotelu, odnosno u više slojeva.
Dobiveni rezultati ukazuju da bolesnici koji imaju više razine VEGF-a u rožnicama podvrgnutim perforativnoj keratoplastici imaju češće reakciju odbacivanja transplantanta te konačno odbacivanje transplantanta. Ono što se pokazalo je da se količina VEGF-a, u skupini s upalnim promjenama bez neovaskularizacije, ne razlikuje statistički znatno od količine kod skupine bolesnika s upalnim promjenama s neovaskularizacijama, ali niti od skupine bolesnika s neupalnim promjenama i kontrolne skupine. To govori u prilog saznanju da klinički pregled sam nije dovoljan da predviđa razinu VEGF-a i s time povezano reakciju odbacivanja transplantata. Mjesta proizvodnje VEGF-a odgovaraju svim slojevima rožnice kao što je dokazano u literaturi, ali nije specifično za skupinu bolesnika, komplikacije i znakove reakcije odbacivanja. |
| Abstract (english) | Purpose: Monitoring the clinical course of corneal grafts in terms of preoperative measurements of vascular endothelial growth factor (VEGF) in the donor cornea so as to estimate the probability of graft reaction and graft rejection. ----- Methods: The study included 25 patients hospitalised in order to undergo penetrative keratoplasty. The patients underwent preoperative examination so as to determine the causes of corneal diseases and the visual functions of patients. The patients were divided into three groups after the preoperative corneal examination using a slit lamp: inflammatory with neovascularisations, inflammatory with no neovascularisations, and non-inflammatory. Following the intraoperative procedure, corneas were cut into two equal halves. One half was analysed using a commercial enzyme-linked immunosorbent assay (ELISA) and the amount of VEGF was determined, and the other half was analysed using the immunohistochemistry method so as to determine the locus of VEGF production qualitatively. The postoperative patient follow-up lasted 3 years in order to monitor the symptoms of graft rejection and the patients' visual functions. The study also included 25 cadaver corneas which represented the control group. ----- Results: Statistical analysis shows a trend where the patients who were operated on exhibited higher VEGF values (M=222.6 pg/ml; SD=129.834) than the control group (M=142.3pg/ml; SD=93.081). There was no statistically significant difference in the locus of VEGF production between the patients and the control group. Graft reaction and graft rejection were largely present in the first group of patients diagnosed with inflammatory changes with neovascularisations. Post-hoc tests using the Bonferroni test showed that there were statistically significant differences between the group of patients with inflammatory changes with neovascularisations, the group of patients with non-inflammatory changes, and the control group (p<0.05). On average, patients with graft reaction had a higher level of VEGF (307.4 pg/ml in contrast with 182.8 pg/ml). Patients with graft rejection also had higher VEGF levels than the patients with no graft rejection (344.3 pg/ml in contrast with 184.2 pg/ml). There was no statistically significant link between graft reaction and graft rejection and the locus of VEGF production. ----- Conclusion: The results suggest that graft reaction and graft rejection are more often in patients with higher levels of VEGF in corneas subjected to penetrating keratoplasty. |
