| Abstract | Šaka je složeni organ koji služi za manipulaciju objektima. Kosti šake možemo podjeliti u tri anatomske skupine: karpalne, metakarpalne i članke prstiju. Incidencija prijeloma šake je 3.7 na 1000 kod muškaraca i 1.3 na 1000 kod žena. Karpalni dio šake sastoji se od osam kostiju. Najčešće prelomljena kost u tom djelu je čunasta kost. RTG dijagnostika u velikom postotku nije dovoljna za dijagnozu prijeloma karpalnog djela šake, stoga je za visoku sumnju na prijelome karpalnih kostiju potrebno učiniti CT ili MR. MR je također metoda odabira za uvid u stanje mekotkivnih struktura. Pravovremena točna dijagnoza i indicirano liječenje uvjet je za optimalno cijeljenje, smanjenje rizika komplikacija i brzi povratak funkcije šake. Metakarpalne kosti i članci prstiju su cjevate kosti. Bitno je u prijelomima i iščašenjima ovih kostiju ispitati neurocirkulacijski status ruke, stabilnost zgloba i funkciju tetiva jer ozljede tih mekotkivnih struktura također dovode do smanjene funkcije šake. RTG je najčešće dovoljna za povrdu dijagnoze ozljeda ovih kostiju. Ako su prijelomi metakarpalnih kostiju stabilni liječenje je konzervativno. Ako su prijelomi nestabilni liječenje je kirurški postavljanjem K-žica, vijcima ili pločicama. 20% svih prijeloma kostiju šake otpada na prijelom vrata pete metakarpalne kosti, takozvanu „boksačku frakturu“. Liječenje boksačke frakture je najčešće konzervativno imobilizacijom metakarpalnom udlagom ili sljepljivanje trakom malog prsta i prstenjaka. Kirurško liječenje rezervirano je za liječenje prijeloma s nestabilnim ulomcima, prijeloma s iščašenjima koje dovode do nestabilnosti zgloba, otvorenih prijeloma i intraartikularnih prijeloma. Prijelomi članaka najčešće su nekomplicirani i liječe se konzervativno. Kirurško liječenje indicirano je kada ulomke nije moguće reponirati, kada postoji intaartikularna prijeloma sa zglobnom nestabilnosti, u transverzalnim prijelomima s angulacijom većom od 10 stupnjeva i otvoreni prijelomi. Iščašenja interfalangealnih zblobova najčešće su dorzalne. Ako su jednostavne i reponabilne, liječe se repozicijom i imobilizacijom. Ako je repozicija nemoguća ili je zglob je nestabilan, liječenje je kirurško. Iščašenja metakarpofalangealnih zglobova su rijetke. Ako su reponabilne liječe se repozicijom i imobilizacijom, a ako je repozicija nemoguća, liječenje je kirurški incizijom volarne ploče. |
| Abstract (english) | The hand is a complex organ that is used to manipulate objects. We can divide the bones of the hand into three anatomical groups: carpal, metacarpal, and phalanges. The incidence of hand fractures is 3.7 per 1000 in males and 1.3 per 1000 in females. There are eight carpal bones. The most fractured carpal bone is the scaphoid bone. X-ray is not sufficient for diagnosis in a large percentage of cases so with high suspicion of fractures of carpal bone fractures it is necessary to do CT scan or MR. MR is also a diagnostic tool to detect soft tissue injuries. Timely correct diagnosis and indicated treatment is the most important condition for optimal healing, reducing the risk of complication and fast return of function of the hand. Metacarpal bones and phalanges are tubular bones. It is important in fractures and dislocations of these bones to asses the neurocirculatory status of the hand, joint stability, and function of tendons because injuries to these structures may lead to reduced hand function. X-ray is in most cases enough to diagnose fractures of metacarpal bones and phalanges. If fractures of metacarpal bones are stable, the treatment is conservative. If fractures are unstable, it is treated surgically with K-wire pinning, screws, or plates. 20% of all hand fractures are fractures of the neck of the fifth metacarpal bone, the so-called „Boxing fracture“. The treatment of boxing fracture is in most cases conservative by metacarpal splint or buddy taping of the fourth and fifth finger together. Surgical treatment is reserved for the treatment of fractures with unstable fragments, fractures with dislocation, open fractures, and intraarticular fractures. Fractures of the phalanges are in most cases uncomplicated and treated conservatively. Surgical treatment is indicated when reposition is not possible, when there is an intraarticular fracture with joint instability, in transversal fractures with angulation of 10 degrees, and in open fractures. Interphalangeal joint dislocations are in most cases dorsal. If they are simple, the treatment is repositioning and immobilization. If repositioning is impossible and the joint is unstable, surgical treatment is needed. Metacarpophalangeal dislocations are rare. If repositioning of the bones can be done, treatment is repositioning and immobilization. If repositioning can't be done, surgical treatment is needed by incision of the volar plate. |
