| Abstract | Pedijatrijska kardijalna anestezija predstavlja posebno područje anesteziologije koje se bavi
djecom s prirođenim ili stečenim srčanim bolestima. Prirođene srčane greške označavaju
poremećaj u strukturi i/ili funkciji srca koja postoji od rođenja. Pripadaju najčešćim i najtežim
anomalijama organskog sustava te su najčešći uzrok smrti u perinatalnom i ranom
novorođenačkom razdoblju. Patofiziologija grešaka će uvjetovati kliničku prezentaciju te
pristup liječenju i anesteziji. Pri razmatranju patofiziologije treba uzeti u obzir: prisutnost
pretoka i/ili opstrukcije, promjene u hemodinamici i posljedice ovih promjena na
kardiovaskularni sustav. Klinička slika i vrijeme nastupa simptoma (odmah po rođenju, kasnije
u djetinjstvu ili u odrasloj dobi) se znatno razlikuju među greškama. Osnovu slikovne
dijagnostike srčanih grešaka čine rendgenogram, EKG i ehokardiografija. Liječenje će ovisi o
vrsti i težini greške, a provodi se farmakološki i kirurški. Neizostavni dio kirurškog liječenja
čini adekvatan anesteziološki postupak. Svaki anesteziološki postupak započinje temeljitom
prijeoperativnom procjenom što uključuje procjenu funkcionalnog statusa, uzimanje anamneze
i pregled medicinske dokumentacije. Anesteziološko zbrinjavanje u pedijatrijskoj kardiološkoj
kirurgiji se sastoji od održavanja hemodinamske stabilnosti (usklađivanjem sistemskih i
plućnih otpora i protoka), prilagodbe mehaničke ventilacije i pružanja dostatne analgezije i
sedacije. Indukcija se može provesti primjenom benzodiazepina (midazolam), opioida
(fentanil) ili deksmedetomidina. Održavanje se najčešće provodi primjenom inhalacijskih
(sevofluran) ili intravenskih (opioidi, ketamin) anestetika. Tijekom faze održavanja anestezije,
nužan je sav osnovni i prošireni multimodalni monitoring (invazivno mjerenje arterijskih i
venskih tlakova, satna diureza, TTE, mjerenje moždane oksigenacije i krvnog protoka u
mozgu) .Održavanje hemodinamske stabilnosti je od najveće važnosti, a njeno održavanje često
zahtijeva upotrebu vazoaktivnih lijekova, prilagodbu ventilacije te pažljiv odabir i titraciju
anestetika. Postoperativno razdoblje je obilježeno praćenjem kliničkog statusa i
pravovremenim prepoznavanjem i zbrinjavanjem potencijalnih komplikacija kao što su
aritmije ili srčano zatajenje. |
| Abstract (english) | Paediatric cardiac anaesthesia is a specialized area of anaesthesiology that deals with children
with congenital or acquired heart diseases. Congenital heart defects indicate a disorder in the
structure and/or function of the heart that exists from birth. They are among the most
common and severe anomalies of the organ system and are the most common cause of death
in the perinatal and early neonatal period. The pathophysiology of defects will dictate the
clinical presentation and the approach to treatment and anaesthesia. When considering
pathophysiology, it is necessary to consider the presence of shunting and/or obstruction, the
presence of cyanosis, changes in hemodynamic, and the consequences of these changes on
the cardiovascular system. Basic diagnostics approach to heart defects includes X-rays, ECG,
and echocardiography. Treatment depends on the type and severity of the defect and is
conducted pharmacologically and surgically. An essential part of surgical treatment is an
adequate anaesthetic procedure. Each aesthetic procedure begins with a thorough
preoperative assessment, which includes assessing functional status, taking a medical history,
and reviewing medical documentation. anaesthetic management in paediatric cardiac surgery
consists of maintaining hemodynamic stability (balancing systemic and pulmonary resistance
and flow), adjusting mechanical ventilation, and providing sufficient analgesia and sedation.
Induction can be performed using benzodiazepines (midazolam), opioids (fentanyl), or
dexmedetomidine. Maintenance is usually carried out using inhalational (sevoflurane) or
intravenous (opioids, ketamine) anaesthetics. During the maintenance phase of anaesthesia,
all basic and extended multimodal monitoring is necessary (invasive measurement of arterial
and venous pressures, hourly diuresis, TTE, measurement of cerebral oxygenation and blood
flow in the brain). Maintaining hemodynamic stability is of utmost importance, and its
maintenance often requires the use of vasoactive drugs, adjustment of ventilation, and careful
selection and titration of anaesthetics. The transition from the operating room to the intensive
care unit marks the beginning of the postoperative phase. This period is characterized by
monitoring clinical status and timely recognition and management of potential complications
such as arrhythmias or heart failure. |
