| Abstract | Cilj istraživanja: Glavni cilj studije je bio istražiti ulogu kemokina CXCL10, CXCL11 i CXCL13 u AM, NB i ADEM-u djece. Ispitali smo kliničke i laboratorijske osobitosti u bolesnika iz ovih skupina te ih usporedili međusobno i s istim u bolesnika bez upalne bolesti SŽS-a koji čine kontrolnu skupinu. Također smo pokušali utvrditi povezanost kemokinskog odgovora u krvi i likvoru, odredili smo profil kemokina i analizirali postojeći kemokinski gradijent te ga usporedili među grupama ispitanika. Pokušali smo utvrditi laboratorijski parametar i/ili koncentraciju kemokina koja je najbolji laboratorijski biljeg za inicijalno razlikovanje i postavljanje dijagnoze navedenih bolesti, s obzirom da su ovi bolesnici često inicijalno nerazlučivi na temelju kliničkih te laboratorijskih pretraga krvi i CSL-a.
Ispitanici i metode:
Istraživanje je kreirano kao presječna („cross-sectional“) studija koja obuhvaća analizu anamnestičkih, kliničkih i laboratorijskih karakteristika bolesnika s ADEM-om, AM uzrokovanim NPEV i NB-om te kontrolne skupine (upalna bolest SŽS-a isključena na temelju urednog citološkog, biokemijskog i mikrobiološkog nalaza CSL-a). U studiju je uključeno 84 bolesnika: 23 iz skupine ADEM, 20 bolesnika s dokazanim NPEV AM, 21 oboljelih od NB te 20 kontrolnih bolesnika. Svi su bolesnici dječje dobi, a liječeni su u Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” u Zagrebu u razdoblju od 1.1.2009.-31.12.2014. god. Etiološka dijagnoza NPEV AM dokazana je detekcijom enterovirusne RNK u CSL-u PCR metodom. U skupinu oboljelih od NB smo uključili pacijente koji prema smjernicama European Federation of Neurological Societies zadovoljavaju kriterije za sigurnu, odnosno vjerojatnu dijagnozu NB. U svih je bolesnika rabljena serološka metoda kemiluminiscencije za dokaz serumskih i likvorskih protutijela na Borreliu burgdorferi; svi reaktivni rezultati u serumu potvrđeni su Western blot-om. Dijagnoza ADEM-a je postavljena prema međunarodnom konsenzusu iz 2007. uz isključenje mogućih infektivnih uzročnika bolesti. Koncentracija kemokina u CSL-u i serumu određena je standardiziranim kvantitativnim enzimskim imunotestovima. U statističkoj analizi korištene su uobičajene statističke metode, a učinjeni su univarijatni i multivarijatni testovi s podešenjima varijabli.
Rezultati: Utvrđeno je da bolesnici s NPEV AM i NB imaju višu likvorsku koncentraciju CXCL10 u odnosu na koncentraciju u serumu. Kod NPEV AM je i koncentracija CXCL11 bila nešto viša nego u serumu, dok kod ADEM-a nije pronađeno značajno povišenje koncentracije ni jednog likvorskog kemokina. U usporedbi s kontrolama (bez upalne bolesti SŽS-a), bolesnici s NPEV AM su imali mnogostruko viši CXCL10 i nešto viši CXCL11, a bolesnici s NB nešto višu likvorsku koncentraciju CXCL13. Gradijent CSL/serum za CXCL10 i CXCL11 je utvrđen u bolesnika s NPEV AM, dok je u bolesnika s NB uočen blagi gradijent za CXCL10 i CXCL13. Korelacija povišene koncentracije kemokina i pleocitoze u likvoru je uočena u bolesnika s ADEM-om (za CXCL10) i NB-om (za CXCL10 i CXCL13). Kod istih je dijagnoza uočena korelacija i pleocitoze s gradijentom CSL/serum, i to za CXCL10 i CXCL11 u ADEM-u i CXCL10 u NB. U bolesnika s NPEV AM nije uočena združenost koncentracije kemokina kao ni koncentracijskog gradijenta s brojem stanica. Serumske koncentracije svih ispitivanih kemokina su bile snižene u skupini bolesnika u odnosu na kontrole (CXCL10 i CXCL13 kod ADEM-a, CXCL10 i CXCL11 kod NPEV AM, CXCL10, CXCL11 i CXCL13 kod NB). Koncentracije svih kemokina kao i njihov gradijent su bili povišeni u ispitanika muškog spola. Također, dulje trajanje bolesti do hospitalizacije je koreliralo sa sniženom koncentracijom svih kemokina i njihovim gradijentom.
Uspoređujući skupine bolesnika međusobno, pokazali smo kako se ADEM od NB razlikuje po 4x manjem broju stanica u CSL-u kod inicijalne LP te vrlo blago sniženoj koncentraciji CXCL13. NPEV AM se od NB može najbolje diskriminirati po čak 12x većem broju polimorfonukleara, 14x višoj koncentraciji CXCL10 i malo višoj CXCL11 (17%) u CSL-u.
U odnosu na NPEV AM se ADEM razlikuje po 4x manjem broju stanica, 7x manjem broju polimorfonukleara, 12x nižoj koncentraciji CXCL10 i nešto nižoj (11%) koncentraciji CXCL11.
Logistička regresija je utvrdila kako je likvorska koncentracija CXCL10 najbolja za diskriminiranje NPEV AM u odnosu na ADEM i NB. Utvrđena je i granična vrijednost ovog kemokina od 5.64 μg/L koja uz osjetljivost od 95%, specifičnost 92.8%, PPV od 90.5% i NPV 96.3% pokazuje odlična dijagnostička diskriminativna svojstva u smislu „razlikovanja“ NPEV AM od ADEM/NB.
Zaključak: Upalne bolesti SŽS-a inicijalno se često prezentiraju preklapajućom simptomatologijom i usporedivim laboratorijskim parametrima te je od izrazitog značaja njihovo brzo etiološko razvrstavanje. Za vrijeme razvoja ADEM-a kemokin CXCL10 i vjerojatno (iako u manjoj mjeri) CXCL11 potiče migraciju upalnih stanica u SŽS. No, zasigurno pri tome procesu nije ni jedini ni odlučujući faktor, već samo jedan od mehanizama uključenih u povećanje broja stanica u CSL-u oboljelih. Možemo zaključiti kako CXCL10 i (u manjoj mjeri) CXCL11 sudjeluju u patogenezi NPEV AM, a pretpostavljamo da je većina kemokina sintetizirana intratekalno. Uloga ovih citokina kao odlučujućih u migraciji stanica u CSL nije sa sigurnošću potvrđena, a težina lokalne upale i stupanj poremećaja KMB vjerojatno nemaju utjecaj na gradijent. Kod bolesnika s NB možemo pretpostaviti kako u patogenezi sudjeluju i Th1 i Th2 stanični citokini (CXCL10 i CXCL13), vjerojatno potičući migraciju i akumulaciju T i B-limfocita u SŽS. Ispitivani kemokini su samo jedan od mnoštva faktora koji, u obliku lokalnog imunološkog odgovora, utječu na migraciju upalnih stanica u SŽS I tako sudjeluju u povećanju broja stanica u CSL-u oboljelih. |
| Abstract (english) | Aim: To define the role of CXCL10, CXCL11 and CXCL13 and CSL/serum chemokine concentration gradient in NPEV AM, NB and ADEM in children and to find laboratory marker or a cut-off concentration of specific chemokine to differentiate between these groups.
Patients and methods: Study included 84 pediatric patients; 23 with ADEM, 20 with NPEV AM, 21 with NB and 20 controls (CNS infection excluded).
Results: CXCL10 and CXCL11 concentrations in CSF of children with NPEV AM were higher from serum values and when compared to control group. CSF CXCL10 and CXCL13 were higher in patients with NB. CSF/serum gradient of CXCL10 and CXCL11 in NPEV AM and CXCL10 and CXCL13 in NB was determined. Positive correlation was found between CSF CXCL10 and CXCL13 concentration and CXCL10 CSF/plasma gradient and CSF pleocytosis in NB, as well as CSF CXCL10 concentration and CXCL10 and CXCL11 CSF/plasma gradient in ADEM. Serum concentrations of chemokines were lower in patients with CNS involvement. Males were shown to had higher concentrations and CSF/serum gradient of all chemokines. Longer preadmission period was associated with lower chemokines level. ADEM patients had lower CSF cell count number. Higher amount of polymorphonuclears and elevated level of CXCL10 and CXCL11 was found in CSF of NPEV AM patients. CSF CXCL10 cut-off level of 5.64 μg/L was determined as excellent in discrimination between these groups of patients. Conclusion: Chemokines CXCL10, CXCL11 and CXCL13 participate in pathogenesis of NPEV AM, NB and ADEM in children. Most prominent correlation was found between CXCL10 and NPEV AM. The existence of chemokine CSF/plasma gradient is one of many factors involved in the recruitment of T and B-cells into the CNS. |
