| Abstract | Ultrazvuk se kao slikovna dijagnostička metoda u medicini počeo koristiti tridesetih godina dvadesetog stoljeća, no širu primjenu u kliničkoj praksi nalazimo tek u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Tehnološkim napretkom i dolaskom visokofrekventnih transducera na tržište povećala se prostorna rezolucija te se ultrazvuk počeo sve više koristiti i u reumatologiji.
Glavni modaliteti ultrazvuka koji se koriste u reumatologiji su GS, CD i PD. Koristi se u dijagnostici bolesti, praćenju tijeka bolesti te odgovoru na terapiju. U reumatologiji se ultrazvuk najčešće koristi za pregled muskuloskeletnog sustava zbog svoje sposobnosti brze detekcije sinovitisa, koštanih erozija, tendinitisa, burzitisa i drugih upalnih promjena čije postojanje utječe na donošenje kliničke odluke. U dijagnostici sustavnih reumatoloških bolesti ultrazvuk se koristi pri pregledu žlijezda slinovnica, kože, pluća, krvnih žila te za detekciju pleuralnog i perikardijalnog izljeva. Zbog svoje praktičnosti, brzine, široke dostupnosti i nekorištenja štetnog ionizirajućeg zračenja pokazao se kao dobra metoda u usporedbi s drugim slikovnim dijagnostičkim metodama, kao što su MR, CT i konvencionalna radiografija. Sa sve većom primjenom ultrazvuka u dijagnostici reumatoloških bolesti javila se potreba standardizacije postupka ultrazvučnog pregleda i točnog definiranja entiteta koji se njime mogu prikazati. U standardizaciji je vodeću ulogu imala ultrazvučna radna skupina OMERACT koja djeluje u sklopu saveza EULAR. U budućnosti se očekuje optimizacija primjene ultrazvuka u dijagnostičke svrhe s ciljem vrlo ranog postavljanja dijagnoze kroničnih upalnih bolesti kako bi se prevenirala strukturalna oštećenja te s ciljem objektivnog praćenja tijeka bolesti, što zajedno vodi konceptu liječenja ka cilju. |
| Abstract (english) | The use of ultrasound as a diagnostic imaging method started in the nineteen-thirties, but its wider use in clinical practice started in the second half of the twentieth century. Ultrasound began to be used more frequently in rheumatology due to the technological advances and the introduction of high-frequency transducers to the market, which increased the spatial resolution.
The main ultrasound modalities used in rheumatology are GS, CD and PD. It is used in the diagnosis of diseases, monitoring the course of the disease and the response to therapy. In rheumatology, ultrasound is most commonly used to examine the musculoskeletal system due to its ability to quickly detect synovitis, bone erosions, tendinitis, bursitis and other inflammatory changes, the existence of which affects clinical decision-making. In the diagnosis of systemic rheumatological diseases, ultrasound is used during the examination of the salivary glands, skin, lungs, blood vessels and for the detection of pleural and pericardial effusions. Due to its practicality, speed, wide availability and lack of harmful ionizing radiation, it has proven to be a good method compared to other imaging methods, such as MRI, CT and conventional radiography. With the increasing use of ultrasound in the diagnosis of rheumatological diseases, a need to standardize the ultrasound examination procedure and accurately define the entities that can be depicted by it emerged. The leading role in standardization had the working group OMERACT, which operates as part of the EULAR alliance. Optimization of the use of ultrasound for diagnostic purposes with the aim of very early diagnosis of chronic inflammatory diseases in order to prevent structural damage as well as objective monitoring of the course of the disease is expected in the future, which together leads towards the concept of „Treat-to-target“. |
