Naslov Diferencijalna dijagnostika i liječenje opsesivno kompulzivnog poremećaja Naslov (engleski) Differential diagnosis and therapy of obsessive-compulsive disorder Autor Petra Švarc Mentor Dražen Begić (mentor)Član povjerenstva Alma Mihaljević-Peleš (predsjednik povjerenstva)Član povjerenstva Marina Šagud (član povjerenstva)Član povjerenstva Dražen Begić (član povjerenstva)Ustanova koja je dodijelila Sveučilište u Zagrebu Datum i država obrane 2015-07-15, Hrvatska Znanstveno / umjetničko BIOMEDICINA I ZDRAVSTVO Sažetak Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) četvrti je po učestalosti psihijatrijski poremećaj što ga, udruženo s kroničnim tijekom te pojavom prvih simptoma u mlađoj odrasloj dobi, čini značajnim uzročnikom morbiditeta u populaciji. OKP se svrstava u skupinu anksioznih poremećaja te se u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB-10) nalazi pod oznakom F42. MKB-10 dijeli OKP na tri oblika: oblik s prevladavajućim opsesijama, oblik s prevladavajućim kompulzijama i mješoviti oblik, koji je najčešći. Opsesije ili obuzetosti definiramo kao ponavljajuće i perzistentne misli, doživljaje ili osjećaje koje osoba doživljava kao intruzivne i neprimjerene te koji joj uzrokuju značajnu anksioznost ili nelagodu. Kompulzije ili prisile su pak ponavljane radnje ili ponašanja koje osoba smatra nužnima izvršiti kao odgovor na opsesiju te koje služe smanjenju anksioznosti. Najčešća opsesija, prisutna u gotovo polovice bolesnika, je opsesija kontaminacije ili onečišćenja, dok je najčešća kompulzija provjeravanje, koje je prisutna u čak 60% oboljelih. Prema težini kliničke slike OKP se može podijeliti u tri oblika: lakši, srednje teški i teški. Brojne su teorije o etiologiji OKP-a. U biološkoj teoriji spominju se poremećaji u količini pojedinih neurotransmitera (serotonina i dopamina, a u manjoj mjeri i noradrenalina te glutamata), strukturne, elektrofiziološke i neuroendokrine promjene te u novije vrijeme neuroimunološka teorija koja OKP povezuje s infekcijom β hemolitičkim streptokokom u djetinjstvu (PANDAS sindrom). Genetski utjecaj je nedvojbeno prisutan u etiologiji OKP-a. Značajne teorije nastanka OKP-a su i bihevioralna te kognitivna teorija, dok je psihoanalitička teorija manje zastupljena u suvremenoj psihijatriji. U diferencijalnoj dijagnostici valja u obzir uzeti niz drugih psihijatrijskih i neuroloških poremećaja. Od psihijatrijskih poremećaja najvažnije je OKP razlučiti od opsesivno-kompulzivnog poremećaja ličnosti i shizofrenije. U terapiji OKP koristi se kombinacija farmakoterapije (ponajprije selektivnim inhibitorima ponovne pohrane serotonina – SIPPS) i bihevioralno-kognitivne terapije. Teški i refraktorni slučajevi liječe se još i antipsihoticima, elektrokonvulzivnom terapijom te veoma rijetko, kirurški. Tijek bolesti je kroničan, a kvaliteta života uvelike ovisi o težini bolesti i odgovoru na terapiju.
Sažetak (engleski) Obsessive-compulsive disorder (OCD) ranks in as the fourth most common psychiatric disorder which, combined with its chronic nature and early onset of symptoms, makes it a significant morbidity factor in the general population. OCD is classified as an anxiety disorder and can be found under the F42 code in the International Classification of Diseases (ICD-10). ICD-10 subdivides OCD into three types: predominantly obsessive type, predominantly compulsive type and the most commonly found mixed type. Obsessions can be defined as repetitive and persistent thoughts or feelings that are viewed by the patient as intrusive and inappropriate and cause marked anxiety or distress. Compulsions, on the other hand, are repetitive acts or behaviours that the patient deems necessary to perform as a response to an obsession, and which serve to reduce anxiety. The most common obsession, found in nearly half of all OCD sufferers, is an obsession of contamination. Meanwhile, the most common compulsion is found to be the compulsion of checking, found in 60% of OCD sufferers. Based on the severity of clinical symptoms OCD can be divided into mild, moderate and severe forms. Many theories exist on the aetiology of OCD. Biological theory names neurotransmitter disorders (serotonin and dopamine, less so noradrenalin and glutamate), structural, electrophysiological, neuroendocrine and in recent times neuroimmunological disorders (OCD symptoms linked to β-haemolytic streptococcus infection or PANDAS syndrome) as possible aetiological factors. Other valid theories are the behavioural and cognitive theory, while the psychoanalytical theory finds little room in modern psychiatry. An array of different psychiatric and neurological disorders must be taken into account in the differential diagnosis of OCD. Of those, the most significant psychiatric disorders are obsessive-compulsive personality disorder and schizophrenia. A drug (notably selective serotonin reuptake inhibitors – SSRIs) and behavioural-cognitive therapy combinations are used as first-choice regimens in the treatment of OCD. Severe and drug-resistant cases can be managed by antipsychotic drugs, electroconvulsive therapy and, rarely, surgery. Disease course is generally protracted and the quality of life greatly depends on the severity of symptoms and the response to therapy.
Ključne riječi
opsesivno-kompulzivni poremećaj
diferencijalna dijagnoza
farmakoterapija
bihevioralno-kognitivna terapija
Ključne riječi (engleski)
obsessive-compulsive disorder
differential diagnosis
drug therapy
behavioural-cognitive therapy
Jezik hrvatski URN:NBN urn:nbn:hr:105:004086 Studijski program Naziv: Medicina Vrsta resursa Tekst Način izrade datoteke Izvorno digitalna Prava pristupa Otvoreni pristup Uvjeti korištenja Datum i vrijeme pohrane 2016-04-11 08:10:10
