| Sažetak | Acetabulum se sastoji od sve 3 pubične kosti. Prijelomi acetabuluma su jedan od težih i kompliciranijih prijeloma u traumatologiji, a sa sve starijom populacijom sve su učestaliji. Pojavljuju se kao rezultat visokoenergetske ozljede, npr. pri prometnim nesrećama ili u osoba koje imaju osteoporozu i slične bolesti kosti kao rezulat ozljede niske energije, npr. pri padu, u kontaktnim sportovima i sl. Klinički se najčešće prijelom acetabuluma prezentira prisutnošću boli, ograničenom pokretljivosti zgloba, dok položaj ekstremiteta može ukazati na mjesto i tip prijeloma. Klinička slika može varirati ovisno o tome je li ozljeda izolirana ili
dolazi u sklopu politraume, a rijetko se javlja i ozljeda crijeva i urinarnog trakta, što je bitno zbog daljnjeg postu pka s pacijentom. Dijagnoza se potvrđuje radiološkim nalazima, najčešće rentgenskom snimkom u tri smjera, anteroposteriorna (AP), AP superoinferiorna projekcija i AP aksijalna projekcija, kao i slika zdjelice s oba kuka i Judet projekcija. Treba učiniti i CT kako bismo bolje razumijeli anatomiju prijeloma . Početno liječenje prijeloma acetabula ovisi o tome je li ozljeda izolirana ili zahvaća i druga tkiva. Liječenje prijeloma nakon stabilizacije pacijenta se sastoji od neoperacijskog i operacijskog. Neopera cijsko liječenje čine trakcija i rana imobilizacija, s limitiranim i progresivnim povećanjem opterećenja, a operacijsko liječenje se sastoji od otvorene redukcije s unutarnjom fiksacijom ili primarne totalne artroplastike kuka. Indikacije za operacijsko li ječenje su prijelom s pomakom >2mm, oštećenje krvnih žila kao i oštećenje živčane inervacije, nestabilnost zgloba kuka, fragmenti i meko tkivo koji se uslijed prijeloma nađu unutar zgloba te displazija glave bedrene kosti. Prijelomi acetabuluma mogu se kom plicirati, a te komplikacije se dijele na rane i kasne. U rane komplikacije spadaju infekcija, oštećenje živaca ili krvnih žila, tromboembolija, a u
kasne avaskularna nekroza, posttraumatski osteoartritis, poremećaj cijeljenja i hondroliza. |
| Sažetak (engleski) | Acetabulum consists of all three pubic bones. Acetabulus fractures are one of the harder and more complicated fractures in traumatic sur gery, and with the older population, they are getting more and more frequent. They appear as a result of high energy injuries, e.g. in traffic accidents, or as a result of low energy injuries in people with osteoporotic comorbidities, such as dropouts, con tact sports, etc. Clinically, they are usually presented with pain, pathological mobility, and the pathological extremity position which indicats type of dislocation. The clinical presentation may vary depending on whether the injury is isolated or accomp anied with polytrauma, sometimes with gatrointestinal and urinary tract injuries, which is essential for further patient treatment. Diagnosis is confirmed by radiological findings, most commonly in three directions, anteroposterior (AP), AP superinferior projection and AP axial projection, as well as both pelvic cavity imaging and Judet projection. CT should be made to better detect anomaly fractures. The initial treatment of acetabular fracture depends on whether the injury is isolated or other tissues are involved. Treatment of fractures after stabilization of the patient consists of nonoperative and operative. Nonoperative treatment consists of traction and early mobilization, with limited and progressive weighing, and operative treatment consists of an o pen reduction with internal fixation or primary total hip arthroplasty. Indications for operative treatment include a fracture of >2mm displacement, blood vessel damage as well as weakness in nervous inervation, hip joint instability, residual fragments an d soft tissue in the articular cavity. Acetabular fractures can be complicated, divided into early complications and late. Early complications include infection, nerve or vascular damage, thromboembolism, whereas late complications are avascular necrosis, posttraumatic osteoarthritis, nounion and hondrolysis. |
