| Sažetak | Alzheimerova bolest najčešći je uzrok demencije te se smatra javnozdravstvenim prioritetom. Radi se o sporo progresivnoj neurodegenerativnoj bolesti koja se pojavljuje u osoba starije životne dobi. Pretpostavlja se da u svijetu boluje više od 50 milijuna osoba te da će se ta brojka utrostručiti do 2050. godine. Na temelju dobi kada je bolest počela, Alzheimerova demencija (AD) može se podijeliti na Alzheimerovu demenciju s ranim početkom, rijedak oblik u kojem bolest počinje prije 65. godine života, i češću Alzheimerovu demenciju s kasnim početkom. Temeljni uzrok još nije poznat, no pretpostavlja se da kompleksna genska podloga međudjelovanjem s okolišnim čimbenicima dovodi do nastanka bolesti. Čimbenici rizika na koje se ne može utjecati su dob i genetički čimbenici. Osim njih postoje brojni čimbenici na koje se može utjecati te se na njima zasniva prevencija. Posebice važni promjenjivi čimbenici su edukacija i mentalna aktivnost, socijalne interakcije, konzumacija alkohola, pušenje, učestale traume glave, smanjena fizička aktivnost, hipertenzija, hiperkolesterolemija, šećerna bolest te pretilost. Patološki bolest je karakterizirana izrazitom kortikalnom atrofijom, ekstracelularnim amiloidnim plakovima i intracelularim nakupinama neurofibrilarnih vlakana hiperfosforiliranog tau-proteina. AD je karakterizirana polaganim progresivnim kognitivnim propadanjem s popratnim smanjenjem funkcijskih sposobnosti. Osim kognitivnih simptoma može doći do teških neuropsihijatrijskih simptoma. Kliničke faze dijele se na pretkliničku fazu te blagi, umjereni i teški stadij. Tipična i najčešća prezentacija je amnestična, no postoje i druge atipične prezentacije. Dvije su glavne klasifikacije koje se koriste prilikom dijagnosticiranja: klasifikacija velikog neurokognitivnog poremećaja i blagog neurokognitivnog poremećaja Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje, peto izdanje (The Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fifth Edition, DSM-5) te klasifikacija Američkog nacionalnog instituta za starenje i Alzheimerovu bolest (NIA-AA, engl. National Institute on Aging and Alzheimer’s Association) iz 2011.godine. Prvi korak u odgovarajućoj skrbi pacijenata koji boluju od AD je točna i pravovremena dijagnoza. Klinička procjena predstavlja središnji pristup dijagnozi AD te se biomarkeri još uvijek ne preporučuju u rutinskoj kliničkoj praksi. Svakom bolesniku kod kojeg postoji sumnja na neurokognitivni poremećaj preporučuje se raditi rutinske pretrage koje obuhvaćaju: anamnezu, heteroanamnezu, procjenu mentalnog statusa, sistematski fizikalni pregled, kognitivni probirni test, neuropsihologijsko testiranje, osnovne laboratorijske pretrage i strukturalnu neuroradiološku dijagnostiku. Ako je potrebno dijagnostička procjena može se proširiti i uključivati lumbalnu punkciju i funkcijsku molekularnu neuroradiološku dijagnostiku kako bi se odredili biomarkeri specifični za AD. Odobreni lijekovi za bolesnike s AD-om uključuju inhibitore kolinesteraze (galantamin, donepezil i rivastigmin) i antagonist N-metil-D-aspartat receptora (memantin). Trenutačno dostupni lijekovi za liječenje AD-a djeluju na kolinergičku ili glutamatergičku neurotransmisiju te samo ublažavaju simptome. Posljednjih desetljeća intenzivno se traga za novim lijekovima koji bi modificirali samu bolest te iako su brojni trenutačno u kliničkim ispitivanjima još ni jedan nije odobren. Nefarmakološka terapija čini važan dio skrbi za oboljele te je prva opcija za ublažavanje neuropsihijatrijskih simptoma i problematičnog ponašanja. Neke od češćih nefarmakoloških metoda su vježbanje i motorička rehabilitacija, kognitivne intervencije, radne terapije, psihološka terapija, glazbena terapija i art terapija. |
| Sažetak (engleski) | Alzheimer's disease is the most common cause of dementia and is considered a public health priority. It is a slowly progressive neurodegenerative disease that appears mostly in elderly people. It is assumed that more than 50 million people are affected in the world and that this number will triple by 2050. Based on the age when the disease began, Alzheimer's dementia (AD) can be divided into early-onset AD, a rare form in which the disease begins before the age of 65, and the more common late-onset AD. The underlying cause is not yet known, but it is assumed that a complex genetic background, interacting with environmental factors, leads to the onset of the disease. Risk factors that cannot be influenced are age and genetic factors. Apart from them, there are numerous factors that can be influenced, and prevention is based on them. Particularly important variable factors are education and mental activity, social interactions, alcohol consumption, smoking, frequent head trauma, reduced physical activity, hypertension, hypercholesterolemia, diabetes mellitus and obesity. The pathological disease is characterized by pronounced cortical atrophy, extracellular amyloid plaques and intracellular accumulations of hyperphosphorylated tau-protein neurofibrillary fibres. Alzheimer's dementia is characterized by a slow progressive cognitive decline with an accompanying decrease in functional abilities. In addition to cognitive symptoms, severe neuropsychiatric symptoms may also occur. Clinical phases are divided into preclinical phase and mild, moderate and severe stage. The typical and most common presentation is amnestic, but there are also other atypical presentations. There are two main classifications used in diagnosis: The Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fifth Edition (DSM-5) classification of major neurocognitive disorder and mild neurocognitive disorder, and National Institute on Aging and Alzheimer's Association (NIA -AA) classification from 2011. The first step in the proper care of patients suffering from AD is an accurate and timely diagnosis. Clinical assessment is the central approach to the diagnosis of AD, and biomarkers are still not recommended in routine clinical practice. Every patient suspected of having a neurocognitive disorder is recommended to undergo routine tests that include history, informant history, mental status assessment, systematic physical examination, cognitive screening test, neuropsychological testing, basic laboratory tests and structural neuroradiological diagnostics. If necessary, the diagnostic evaluation can be expanded to include lumbar puncture and functional molecular neuroradiological diagnostics to determine biomarkers specific for AD Approved medications for Alzheimer's patients include cholinesterase inhibitors (galantamine, donepezil and rivastigmine) and an N-methyl-D-aspartate receptor antagonist (memantine). Currently available drugs for the treatment of AD act on cholinergic or glutamatergic neurotransmission and only alleviate symptoms. In recent decades, there has been an intensive search for new drugs that would modify the disease itself, and although in numerous cases none of them have been approved in clinical trials. Non-pharmacological therapy is an important part of patient care and is the first option for alleviating neuropsychiatric symptoms and problematic behaviour. Some of the more common non-pharmacological methods are exercise and motor rehabilitation, cognitive interventions, occupational therapy, psychological therapy, music therapy and art therapy. |
