| Sažetak | EN je kronična nefropatija aristolohične kiseline čija se učestalost nije bitnije mijenjala
posljednjih tri desetljeća. U EN selima bilježi se pomak u postavljanju dijagnoze EN prema
starijoj dobi. Ostali i rizični u EN selima vjerojatno neće razviti nefropatiju budući da su prije
tri desetljeća u dobi u kojoj se sada nalaze spomenute SZO podskupine (45-50 godina) bili
oboljeli od EN, a rizični i ostali sada nemaju znakove bubrežne bolesti što otvara pitanje
ranije izloženosti spomenutih podskupina etiološkom čimbeniku kao i pitanje mogućeg
nestanka EN.
Anemija koja je inače obilježje kronične bubrežne bolesti nije se pokazala dobrim biljegom u
razlikovanju pojednih SZO podskupina pa više ne treba biti uključena u dijagostičke kriterije.
Osim toga, nije bilo razlike između kontrolnih i EN sela kao niti između pojednih SZO
podskupina test trakom za eritocituriju, pa time taj test nije dobar test probira za tumor
prijelaznog epitela mokraćnog sustava.
Iako ranu fazu EN karakterizira oštećenje proksimalnog tubula određivanje LAP se nije
pokazalo korisno u razlikovanju pojednih SZO podskupina kao niti EN sela od kontrolnih
sela. Osim toga, progresijom nefropatije naročito u uznapredovaloj fazi prisutna je
intersticijska fibroza a TGFbeta je ključni čimbenik u procesu bubrežne fibroze (99). Prema
nekim istraživanjima koncentracija TGF beta u mokraći ne pokazuje povezanost sa stupnjem
bubrežne fibroze (153; 171). U našem istraživanju TGF beta u mokraći nije se pokazao korisnim
kako u razlikovanju pojednih SZO podskupina tako i u dijagnosticiranju EN.
Procjena bubrežne funkcije prema MDRD jednadžbi kao i uzdužni promjeri i debljina
parenhima bubrega su se pokazali kao značajni pokazatelji u razlikovanju pojednih SZO
podskupina u ovom istraživanju te bi ih trebalo uključiti u dijagnostičke kriterije za EN.
Također jedan od značajnih biljega u probiru i dijagnosticiranju EN u istraživanju bio je i
alfa 1mCR. Na temelju naših rezulatata granična vrijednost za probir populacije u EN selima bi
trebala biti 23,5 mg/g kreatinina, a ne dosadašnjih 15 mg/g, dok za postavljanje dijagnoze EN
31,5 mg/g kreatinina.
Pozitivna obiteljska anamneza za EN za 5,8 puta povećava vjerojatnost oboljenja od EN u
odnosu na one bez pozitivne anamneze pa je bitan kriterij u probiru populacije u EN selima
ali i u dijagnosticiranju EN.
Ukupno gledajući, osobe s pozitivnom obiteljskom anamnezom za EN što odgovara
podskupini rizičnih prema SZO kriterijima kao i onih s alfa 1mCR iznad 23,5 mg/g kreatinina
koji u ovom istraživanju obuhvaćaju dio podskupine sumnjivih prema SZO kriterijima čine
posebno ugrožene skupine za razvoj EN te zahtjevaju redovito medicinsko praćenje. |
| Sažetak (engleski) | EN is a chronic aristolochic acid nephropathy whose prevalence has not been changed
significantly in the last 3 decades. In EN villages there has been a shift towards an older age
in diagnosing EN. We do not expect the development of EN in persons in the WHO
subgroups of others and those at risk because at their age (45-50 yrs) 30 years ago there were
persons in WHO subgroup of the diseased, but in this study the persons in the subgroups of
others and those at risk do not have the signs of kidney disease. The aforementioned data rise
the question of the exposure to etiological agent 30 years ago as well as the question of
plausible disappearance of EN.
Anemia, a characteristic of a chronic kidney disease, has not shown to be a good marker in
differentiating WHO subgruops and therefore should not be used as a diagnostic criterion for
EN. Furthermore, there was no difference in blood in urinary dipstick test between EN and
control villages as well as among the study subgroups, Therefore, this test is not a good
screening tool in detecting those with urothelial tumor among farmers in EN villages.
Although the early phase of EN is characterized by the proximal tubule damage, the proximal
tubule enzyme LAP has not shown to be a good marker in differentiating the study subgroups.
Moreover, the progression of EN, especially in the advance stage of the disease is
characterized by interstital renal fibrosis and TGF beta in renal fibrosis plays a central role (99).
Several studies have shown no correlation between urinary TGF beta and histological findings of
renal fibrosis (153, 171). In our study urinary TGF beta has not shown to be a good marker in
differentiating the study subgroups.
In our study the assesment of kidney function by MDRD formula as well as both kidney
lenght and parenchima thickness, have shown to be good markers in differentiating the study
subgroups and therefore should be implemented into the diagnostic criteria for EN.
Also, alpha 1mCR has shown to be a great marker in screening and diagnosing EN in the study,
Based on our results the cut off value of alpha 1mCR for screening should be 23,5 mg/g creatinine
instead of 15 mg/g creatinine in the present criteria, while for making a diagnosis of EN 31,5
mg/g creatinine.
Positive family history for EN increases 5,8 times the risk for developing EN compared to a
negative one. Therefore, positive family history for EN is an important criterion for screening
and diagnosing EN.
Taken together, persons with positive family history for EN, i.e. WHO subgrup of those at risk
as well as those with alpha 1mCR greater than 23,5 mg/g creatinine who in our study partly
represent persons in the WHO subgroup of suspected of having EN, are persons with greater
risk for developing EN and therefore should be regularly followed up by their GPs. |
