| Sažetak | Cilj: Procijeniti osobitosti sjećanja oca i majke na traumatski događaj nestanka i posmrtne
identifikacije sina deset godina poslije njegova nestanka. -----
Ustroj studije: Primijenjen je kvalitativni istraživački pristup analize sadržaja sjećanja. -----
Ispitanici: Ispitivani uzorak čini ukupno 13 majki i 7 očeva nestalih osoba i šest majki i tri oca
koji su posmrtno identificirali svoje sinove. Ukupno 29 osoba. Prosjećna dob majki bila je 65
godina (53-77), a očeva 67 godina (60-75). -----
Mjesto studije: Istraživanje je provedeno u četiri sela sjeveroistočno i jugozapadno od Osijeka:
Laslovu, Ernestinovu, Bilju i Dardi. Iz njih je početkom 1991. godine nasilno odvedena 21
osoba. Prosječna dob nestalih osoba bila je 31 godina (raspon godina 18-41). Deset godina
poslije, šest ih je posmrtno identificirano (6/21), a petnaest ih se još vodi nestalima (15/21).
Postupci: Istraživač bilježi audio zapis intervjua. Sadržaj dopunjava opisom ponašanja
traumatizirane osobe i njezinim samoopažanjima. Od ispitanika se tražilo da prizove u
sjećanje najtraumatičniju scenu, a potom je analizira prema protokolu traumatske memorije.
Teorijsko polazište u formulaciji pitanja bila je Bowlbyeva teorija žalovanja. Intervju se
obavljao dok se nije iscrpila izučavana tema, odnosno dok se razmišljanja u razgovorima nisu
počela ponavljati. U postupku analize sadržaja svjedočanstva slični i istovjetni opisi sažimani
su u teme. Teme predstavljaju jedinice sadržaja svjedočanstva. Tako smo kodirali 173 teme.
Na Obrascu za procjenu uz svaku temu navedena je ljestvica za procjenu. Od ukupnog broja
jedinica sadržaja (173) za pilotno testiranje pouzdanosti odabrane su 62 jedinice sadržaja
(teme), uz raspon pouzdanosti od 0,05 i pogrješku uzorkovanja 0,03. Procjena pouzdanosti
Krippendorf alpha za dvojicu procjenjivača nije dala zadovoljavajuće rezultate pa su oni
isključeni iz istraživanja. Preostala tri procjenjivača nastavila su s procjenom ukupnog
sadržaja (173 kodirane teme). Postupak pročišćavanja kodiranog materijala obuhvaćao jer tri
faze. I. faza: Odabrali smo željenu razinu pouzdanosti procjena Krippendorf alpha 0,30.
Tako smo izdvojili 80 tema (80/173). II. faza: Podigli smo razinu pouzdanosti procjena
Krippendorf alpha 0,40 cime smo izdvojili 52 teme (52/173). III. Faza: Podigli smo razinu
pouzdanosti procjena Krippendorf alpha 0,50 i izdvojili 30 tema (30/173). Te su teme
prisutne u svjedočanstvima 11 majki i 6 očeva (raspon pouzdanosti Krippendorf alpha 0,60 –
0,82). -----
Mjere glavnog ishoda: Iz sadržaja sjećanja oca i majke na traumatski događaj nestanka sina
moguće je izdvojiti deset senzorno-slikovnih emocionalnih: 1. Strah da bi nešto tude i strano,
kao što je DNA-identifikacija, moglo razriješiti sudbinu nestalog sina'; 2. 'Nestala osoba –
126
žrtveni jarac“; 3. 'Odabir spomen-svijeće na nestaloga.; 4. ''Možda se ipak dogodi čudo -
vjerovanje u nadnaravno.; 5. 'Umor od traženja – sahraniti mrtve da bi živi mogli živjeti.''; 6.
Sadržaj sna određuje svakodnevna ponašanja – san kao aktivan čimbenik realnosti.'; 7.
'Sačuvane sinovljeve stvari (odjeća i sl.) dokaz su sinovljevoga postojanja.'; 8. 'Ispovijed -
sakrament pokore i pomirenja.“; 9. 'Nada – nesvjesni izraz temeljnog povjerenja u svoju
okolinu.; 10. Ponavljajući bljeskovi sjećanja ('flash back’ epizode): obmane osjetila i tjelesni
rastroj, dekompenzacija. -----
Rezultati: Posttraumatska disocijativna reakcija najizraženija je prilikom prisjećanja na
anticipirani ili stvarni događaj posmrtne identifikacije sina na temelju analize DNA, a bez
vizualne prepoznatljivosti (fragmentirani dijelovi tijela: ostaci kostiju, zubalo i sl.). Način na
koji očevi opisuju svoje doživljaje vezane uz nestalog sina statistički se značajno razlikuje od
majčina opisa. Majčin narativni iskaz oslikava njezino nastojanje da zaokruži priču o životu i
žrtvi svojega sina na osnovi vrlo malo podataka s kojima ona raspolaže. Svojstveno svim
iskazima majki nestalih i posmrtno identificiranih osoba je narativno odsustvo spomena smrti.
Otac traumatski događaj opisuje po modelu izmjeničnih uloga aktera i promatrača, u
stereotipnoj naraciji iznosi opće stavove prema ratu“, žrtvi“ i „drugim ljudima“. Dominiraju
dva stava “nestali sin je mrtav“ i “želja da nade nestalog sina i sahrani“. -----
Zaključci: Pripovijest o nestalom sinu moguće je sagledati epizodno kao deset različitih priča o
sinu. Svaka se emocionalno senzorna epizoda čini kao priča za sebe. Emocionalno iskustvo
nestanka sina i posmrtne identifikacije njegovih fragmentiranih posmrtnih ostataka na temelju
analize DNA čini se zarobljenim unutar simboličnog konteksta (verbalnog sustava) i
referencijalno vezanim u specificne tvorbe kao što su “predodžbe“ (engl., image) i
emocionalne epizode. To omogućava ožalošćenom ocu i majki da svoje emocionalne
doživljaje mogu ispričati u epizodičnom obliku. Tako ‘bljeskovi sjećanja’ postaju središnja
zbivanja u nastanku pripovijesti o nestalom sinu. ‘Bljeskovi sjećanja’, ispričani tematski ili
epizodno osiguravaju narativnu vezu s drugim uspomenama i tuđim iskustvima. Ova
ontološka pripovijest o nestalom i posmrtno identificiranom sinu osim društvene sadrži i
interpersonalnu odrednicu za razliku od tradicionalnog pristupa naraciji putem pričanja
pripovijesti kao ogranicenog načina ili oblika predstavljanja. |
| Sažetak (engleski) | Aim: To assess memory characteristics of parents in regards to the trauma caused by the
disappearance and postmortem identification of their sons, ten years after the sons were
reported missing. -----
Study design: Qualitative analysis of the content of memory. -----
Sample size: Testimonies were taken from 13 mothers and 7 fathers, out of which 6 mothers
and 3 fathers have identified their sons postmortem. Mothers' median age was 65 (53-77), and
fathers' 67 (60-75). -----
Place of study: The interviews were held in 4 villages situated NE and SW from Osijek:
Laslovo, Ernestinovo, Bilje i Darda; out of which, in the beginning of 1991, 21 persons have
been reported missing. Sons' median age, at the time of their disappearance was 31 (18-41). In
the ten years after the disappearance, 6 out of 21 were identified postmortem, while the
remaining 15 are still listed as missing. -----
Methods: Interviews were recorded and translated verbatim adding the interviewers comments
and descriptions of the observed behavior. Interviewees were asked to recall their most
traumatic event, which was then analyzed according to the protocol for the traumatic memory.
The interviews were ended when the topic was thoroughly exhausted, or when the
interviewees' thoughts started to repeat. Theoretical starting point was Bowlby's theory of
mourning. Analyzing the contents of the memories, descriptions that were similar or the same
were grouped into topics. These topics represent units of memory's content, and initially 173
different ones were coded. Evaluation Forms for the testimonies consisted of those 173 topics,
followed by an evaluation scale. The pilot testing consisted of 62 topics, with a confidence
interval of 0,05 and sampling error of 0,03. For two evaluators Krippendorff's alpha
coefficient was insufficient and they were excluded from the study, while the remaining 3
evaluators continued their analysis on all 173 topics. The process of stratification of the coded
topics consisted of 3 phases: For Phase 1 Krippendorff's alpha coefficient was set to 0,30
which yielded 80 out of 173 topics. In Phase 2 Krippendorff's alpha coefficient was set to
0,40 yielding 53 topics. Finally in Phase 3 Krippendorff's alpha coefficient was set to 0,50
yielding 30 topics. These 30 topics were present in the testimonies of 11 mothers and 6
fathers with Krippendorff's alpha coefficient 0,60 – 0,82. -----
Final results' measures: From the parental memories of the trauma caused by the
disappearance of their sons it was possible to construct 10 sensorial and emotional episodes:
1. Fear that something so foreign and alien, as DNA-analysis is, could determine the faith of
the missing son; 2. The missing person is a – 'scapegoat'; 3. Picking of a 'memorial candle' for
128
the missing; 4. Belief in the supernatural – 'perhaps a miracle will still happen'; 5. Tiredness
brought on by the search for the missing - 'burying the dead so that the living could live'; 6.
The content of dreams directs daily behavior – 'dream as an active reality check'; 7. Preserved
objects belonging to the missing son (clothes, etc.) are proof that the he is alive; 8. Confession
– 'the sacrament of repent and acceptance'; 9. Hope – 'subconscious expression of belief in
ones surroundings'; 10. Flash-back episodes – 'sensory delusions and body manifestations,
decompensation'. -----
Final results: A post-traumatic dissociative reaction is highest during the recollection of an
anticipated or actual postmortem identification of the missing son by DNA-analysis in cases
when visual identification is not possible (fragmented body parts: pieces of bone, dental parts,
etc.) The ways fathers describe events relating to the missing son are statistically very
different from the way mothers do so. Mothers' narrative testimony depicts them trying to
conclude the story of their son's disappearance based upon very scarce information they
posses. Another trait of the mothers' narratives about their missing sons that have been
identified postmortem, is the lack of mentioning the way the sons died. The fathers, on the
other hand, depict the traumatic event by switching the observer and the acting roles for
themselves, with a stereotypical narration in which societies attitudes towards the war, toward
the victim and toward other individuals is expressed. Two attitudes dominate the fathers'
testimonies: 'the missing son is dead' and 'the wish to find and bury the missing son'. -----
Conclusions: Testimonies regarding the missing sons can be viewed as consisting of 10
seperate stories, each accompanied by its emotional and sensorial image. Emotional reaction
brought on by the disappearance and the postmortem identification of their sons by DNAanalysis
seems to be captured within a symbolic context (verbal system) and linked to these
specific images and emotional episodes. This enables the mourning parents to tell their story
in an episodic form. Flashbulb memories, therefore, become the center points of a
disappearance narrative, and are then easily linked to other episodes wither thematically
similar or emotionally similar. This ontological narrative about the missing son who was
identified postmortem, enables not only a social approach, what has so far been the traditional
approach, but also an individual approach to a narration as a limited way of self presentation. |
